Lajte kere Sarajeva

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Svaki put kada se neki, bilo koji problem ignorira i kada se vjeruje da će se riješiti sam od sebe nakon što se dovoljno dugo pusti da postoji, ostane samo jedno moguće rješenje: ono daleko od kvalitetnog i pravednog. Tako je kod nas i sa Bosnom i Hercegovinom i sa ljudima i sa, evo, psima. Vijest glasi: zastupnici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, prihvatili su Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, koji, između ostalog, predviđa mogućnost eutanazije napuštenih pasa ukoliko u roku od 15 dana boravka u azilu ne budu udomljeni.

Bio je to, iskreno, jedan od trenutaka mog najvećeg mirnodposkog straha: u gluha doba, bliže zori nego ponoći, u centru Sarajeva, u Logavinoj, susreo sam čopor pasa lutalica. Je li ih bilo pet ili četrdeset osam, ne znam - dobro četrdeset osam nije sigurno, ali strah je čudo, u njemu je sve veće i gore – ali znam da nisu bili ni mali ni slatki niti su gledali tužnim okicama. Režali su i pratili me. O psima ne znam puno, skoro ništa, ali mi nije trebalo objašnjavati da je od pokušaja bjega trčanjem, gore samo stati i pogledati ih. Tih nekoliko minuta do ulaza u zgradu, najviše tri, trajale su k'o Sulejman Veličanstveni. Da me neko pitao te večeri, ja bih mu rekao da sve i jednog psa iz čopora treba ubiti odmah. Ma šta rekao, pomogao. Ja, inače, nemam baš neki odnos prema živim životinjama, makar bile i pitome. Samo prema termički obrađenim: način u skladu sa vrstom.

Odgovornost

Ne trebam, valjda, reći kako nemam kućnog ljubimca, niti ću ga, dok se mene u kući pita – još koji dan, čini mi se – imati. Dovoljno sam odgovoran da znam koliko sam neodgovoran. Pored mene bi ptica, mačka, pas, iguana, mrav, šta god, ili krepalo ili bi ja dobio nervni slom, a možda i oboje, samo obrnutim redom. Nedavno mi je prijatelj, stariji gospodin, profesor, ponudio mačića. „Malo, super će biti djeci“, rekao je. „Ima li ikakvog posla oko toga?“, pitao sam. „Ima...malo“, odgovorio je ispod glasa. „E onda, ništa. Ako imaš šta na baterije...“, zahvalio sam se.

Vlasnici pasa, međutim, većina su među mojim prijateljima u dva grada, pojačani dvojicom sa mačkama. Ima tu svega, najviše zlatnih retrivera i njemačkih ovčara, ali i onih što dođu kao ukras uz kauč. Svi ti moji prijatelji su odgovorni vlasnici: niti jedan nije psa težeg od mog trinaestogodišnjeg sina uveo u garsonjeru, pa da se ne zna ko će koga prije ugristi od nervoze i skučenosti; šetaju ih, skupljaju govna za njima, kupuju im hranu i vode veterinaru. I, normalno, pričaju s njima, a jedan je svog naučio da mirno i dostojanstveno stoji ispred kafane i ne smeta gazdi dok popije pivu. Taj je pas naročito fin. Njegov vlasnik uobičava ući na jedno, pa popiti šest - i to kada je u žurbi.

To što ne želim pomisliti na živu životinju u kući, ne znači da u goste ne primam i vlasnike i ljubimce, niti da kod takvih ne idem. Ja, dakle, potpuno razumijem ljude koji imaju i vole životinje. Ne razumijem, međutim, histeriju oko Prijedloga zakona o eutanaziji pasa. Istina, ne mislim da je idealan, da nema dugoročno kvalitetnijijh rješenja, ali kratkoročno, kako god zvučalo, boljeg nema.

U Sarajevu, na ulicama, ima preko 11.000 – da, jedanaest hiljada! – pasa lutalica; u BiH više nego stanovnika u, recimo, Mostaru. Prema predloženom Zakonu, da ponovimo, svi oni bi, ukoliko nakon petnaest dana provedenih u azilu ne bi bili udomljeni, završili eutanazirani. Peticiju protiv ovog rješenja već je potpisalo 19.000 ljudi, a ja sam poprilično siguran da bi, ukoliko zakon prođe posljednji parlamentarni nivo, najmanje dvije trećine životinja završilo mrtvo. Ne tvrdim, neogovorno je, kako se pse može spasiti tako što će većina potpisnika uzeti po jednu lutalicu, niti mislim da je licemjerno biti human a djelom ne posvjedočiti humanost u svakoj prilici. Da je tako, suosjećanje sa gladnima podrazumijevalo bi vlastito izgladnjivanje, a simpatiziranje oslobodilačkih pokreta odlazak u rat kojeg vode.

Nisu lutalice, u većini, pobjegle iz stanova, već su ih iz njih izbacili oni što su se precijenili, a takvih ima svugdje. Talijanski autoputevi puni su pasa koje vlasnici ostavljaju idući na Ferragosto. U Detroitu, bankrot grada usljed propasti industrije, za posljedicu ima i preko pedeset hiljada lutalica na oko 700.000 preostalih stanovnika (nekada je grad imao milion i osamsto hiljada žitelja). Kod nas, gdje se najprije i najbolje prima sve što ne valja, ima i jednog i drugog: i obijesti i bijede. Psi, naime, koštaju. Kao, uostalom, i drugi ljubimci.

Korijen problema

„Rješenje problema – da. Ubijanje – ne“, kaže Enis Bešlagić u javnoj poruci podrške borcima protiv eutanaziranja. Lijepo to, civilizacijski, ljudski zvuči, samo što je danas daleko od realnog. Prije nekoliko godina je, možda, postojao bolji način za uklanjanje lutalica sa ulica. Sada, sa preko 11.000 pasa samo na cestama prijestolnice , teško, jako teško. Azili, kažu oni što se u to razumiju, nisu nešto o čemu bi vrijedilo razgovarati: ili su skupi ili su mučilišta. Sa iste strane dolaze prijedlozi o sterilizaciji i udomljavanju zdravih životinja. „Neće nas jebavat, već ujedat“, rekao je o prvom jedan Sarajlija. Za drugo je, u novom Zakonu, ostavljena mogućnost sa, možda, kratkim rokom.

U Bosni i Hercegovini psa može kupiti ili u kuću uvesti svako. Jednako ga tako može, bez straha od sankcija, degažirati i od ljubimca pretvoriti u lutalicu. U prijevodu, do sada nije zabilježeno kako je neko kažnjen zbog životinjskog odnosa prema životinji. Nije, dakle, korijen problema u psima već u ljudima, no tražiti dugoročno rješenje protiveći se trenutnom, jedinom preostalom za veliki problem, isto je kao biti na požarištu i dok šuma gori, s rukama u džepovima zahtijevati oštru zabranu paljenja otvorenog plamena u blizini lako zapaljivog rastinja.

Jednom ćemo, nekada, možda, štititi pse od ljudi, kako ne bi morali štiti ljude od pasa. Većina od ovih preko 11.000 napuštenih, starih i bolesnih životinja ga neće dočekati. To je, naime, ta razlika između kratkoročnog i dugoročnog rješenja. Drugo podrazumijeva prvo, ma koliko bilo ružno. Ljudi i psi mogu živjeti zajedno, ali se ne mogu međusobno boriti. Ko ne vjeruje, neka pita neku od žrtava sarajevskih lutalica.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba