Kultura kritičnosti, individualitet

Piše: Ivan Lovrenović

Koje su društvene, kulturne, moralne vrijednosti dominantno i službeno promicane u prostoru Bosne i Hercegovine kroz Dvadeseti vijek? Jesu li vrijednosti koje dominiraju danas, u postkomunističkom vremenu, prijelom s tim naslijeđem ili su njegov zakonomjerni nastavak?

Drama Dvadesetoga stoljeća

Uz malo nužnoga pojednostavljivanja i apstrahiranja, moglo bi se reći: drama Dvadesetoga stoljeća odvija se između dvaju suprotstavljenih principa – principa ljudske slobode (bitno predstavljene u osobi, u individualitetu i njegovu pravu) i principa kolektiviteta. Polje, u kojemu se ta drama događa, prostire se na svim planovima relevantnim za ljudsku egzistenciju: intimnom, egzistencijalnom, filozofsko-antropološkom, religijskom, društveno-političkom, nacionalnom, socijalnom.

U ime kolektiviteta (nacije, države, rase, klase, viših ciljeva, „stoljetnih snova”...) inicirani su gigantski pokreti masa, proizvedene ogromne psihoze i zanosi s razornim učincima, ustrojeni zastrašujući represivni, ideološki obrazloženi oblici državne, vojne, partijske, policijske organizacije društva, konačno, izvršeni su najmasovniji zločini u poznatoj ljudskoj historiji. Strukturalno i motivacijski sva ta golema pregnuća bila su moguća samo uz oslonac na autoritet, bezuvjetnu odanost, potčinjavanje pojedinačnoga interesu zajednice, te na neupitnu vjeru. Ta ideološko-politička teologija i dogmatika veoma se efikasno naslanjala na starinsku, predmodernu patrijarhalnu svijest i tradiciju, pa kad je u novim ideološkim formama totalitarizama lansirana na višestruko frustriranu političku pozornicu Dvadesetoga vijeka, lako je postala Novim Evanđeljem stotina milijuna opustošenih duša.

Patrijarhalna tradicija

Bosna i Hercegovina u to takvo stoljeće banula je sa svojim specifičnim povijesno statičnim, patrijarhalnim naslijeđem, koje je na čudan način bilo homologno evropskom baš po snažnom kolektivizmu i podložnosti autoritetu, dakle, po posvemašnjoj povijesnoj i psihološkoj nepripravljenosti na priznanje i poštovanje individualiteta. Sa stanovišta vanjskih promjena i društveno-ideoloških preokreta, Bosna i Hercegovina je u Dvadesetom stoljeću prošla kroz neopisivo buran razvoj, od zaostale otomanske provincije, okupirane i evropski kolonizirane po Austro-Ugarskoj, do jugoslavenske socijalističke republike, unatoč svemu nekako ipak dovedene u kakav-takav kompatibilitet s modernim svijetom, te do tragičnoga iskoraka iz svijeta „komunizma” 1990, koji se podudario s najgorim oblikom etničke „demokracije” i s krvavim ratom u posljednjemu deceniju stoljeća...

Obeščašćenost ljudske osobe

U svim tim promjenama jedno je, mutatis mutandis, uvijek ostajalo isto: konkretni ljudski život, nezamisliv izvan pojedinčeve kože, nikad nije bio naročita vrijednost po sebi, uvijek je bio predmet i sredstvo, a sreća i ispunjenje pojedinčeva života uvijek su ideološki ili religijski bili projicirani u neko Sutra. Ideologija je, jednom riječju, bila i ostala osnovom svakoga sustava vrijednosti u nas, kroz cijelo Dvadeseto stoljeće, a Bosanci i Hercegovci do dana današnjega nemaju nikakvo drugo iskustvo političkoga života, do života u ideološkim društvima. Način na koji su danas Nacija i Vjera zamijenili jučerašnje mjesto Partije i Klasnoga Cilja lažan je ne zato što bi bilo nečega lošeg u narodu i vjeri, nego zato što su obje te vrijednosti srozane na sredstvo ideološke i interesne manipulacije. Ljudska osoba, njezina konkretna sudbina i dostojanstvo, njezina (mikro)kozmička jedincatost i neponovljivost, na što se s lažnim i šupljim pathosom zaklinju svi vjerski i politički prvaci, ne samo da je obeščašćena i prezrena, nego je možda na najmanjoj cijeni od svih dosadašnjih režima koji su Bosnom i Hercegovinom prošli kroz Dvadeseto stoljeće.

Na javnoj sceni i u javnom diskursu danas najfrekventnija riječ i želja su – promjene. Misli se na promjene političke konstelacije. One su, naravno, od krucijalne važnosti za ovu zemlju. No, jedno je izvan sumnje: o istinskim i nepovratnim promjenama moći će se govoriti tek kada se počnu primjećivati prvi znaci da se kolektivizam povlači, da više ne dominira društvom i dušama, a da ga zamjenjuje individualna emancipacija, i da u skladu s njome kultura kritičnosti potiskuje kulturu kolektivnoga samoobmanjivanja.

(U slijedećem nastavku: Što je Bosni Evropa, a što Evropi Bosna?)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba