Ko to BANU?

Piše: Vuk Bačanović

Bošnjačko pitanje na Balkanu nije vjersko, već nacionalno pitanje, izjavio je vjerski lider IZ BiH Mustafa Cerić, objašnjavajući novinarima osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) u Novom Pazaru.

Akademija će, dakle, biti proizvođač i održavatelj „novog“ nacionalnog identiteta u Bošnjaka, baš kao i srodne institucije „starih“ identiteta Hrvata i Srba u BiH i „maticama“. Više liberalnih i socijaldemokratskih kritičara su BANU već označili kao neozbiljan „mahalaški“ projekat, a različite družine duhovitih Facebook cinika su najavile osnivanje lokalnih „akademija“, kao što su dobrinjska, starogradska i Akademija nauka Srba u BiH (ANUS BiH).

Pa ipak, osnivanje BANU je daleko ozbiljniji čin od novopazarskih susreta kvazinaučnika, kvazifilozofa, kvaziteoretičara i kvazihistoričara pod klerikalnim patronatom Mustafe Cerića i Muamera Zukorlića.

Mustafa Cerić i Muamer Zukorlić su, utemeljujući BANU, zapravo stvorili fabriku patriotske ideologije „Iliri-bogumili-Bošnjaci muslimani“, koju bi, u kriznim vremenima, mogli kupiti bošnjački tranzicijski biznis karteli kako bi, preko desničarskih stranaka, uspješnije manipulisali masama. Ista ideologija će bošnjačkom kartelu predstavljati štit, ali i mač od predatorskih ideologija komšijskih kartelskih manipulatora.

BANU, onako kako su je osmislili njeni utemeljitelji, jeste prva istinska reakcionarna bošnjačka nacionalistička institucija. Njeno osnivanje ne samo da je radikalan otklon od labavog nacionalizma (na prvom mjestu malograđanskog islamizma) Alije Izetbegovića i cjelokupne ratne i poratne bošnjačke konzervativno-desničarske garniture, već i konačna posljedica reaktiviranja devetnaestovjekovnih nacionalističkih ideologija u Jugoslaviji sredinom '80-tih. Prilika je to da bošnjački nacionalizam nadraste površne i priglupe pamfletiće kakvi su „Islamska deklaracija“ ili „Islam između istoka i zapada“ i bude izražen jednim ozbiljnim memorandumom, uz sve prizvuke koje ta riječ donosi sa sobom.

Nastanak BANU ipak ima svoju genezu, koja se ne može svesti na političke strategije dijela bošnjačke buržoazije i inteligencije u njenoj službi. Njen nastanak je zakašnjela manifestacija istog civilizacijskog sunovrata koji su izazvali prvenstveno hrvatski i srpski partijski birokrati, kada su pri kolapsu jugoslovenskog „socijalizma u jednoj državi“ aktivirali nacionalističke ideologije kao pomoćnice tranziciji u neoliberalni kapitalizam.

Među glavnim generatorima tih ideologija, svakako su bili brojni akademici nacionalnih akademija nauka i umjetnosti, koji su na socijalističko tržište u krizi vješto plasirali ideologije koje će ga dotući. Može se reći da su u tom procesu, pored svojih poslodavaca – tranzicijskih pljačkaša društvene imovine – oni ponajviše profitirali. Biti otac jedne nacije je uvijek isplativo i to je jasno i priređivačima novog nacionalističko-klerikalnog iluzionizma Zukorliću i Ceriću.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj Tuđmanov klerikalni tribalizam iz 90-tih , uprkos histeriji vladajućih desničara i bijednom socijaldemokratskom dodvoravanju, nezaustavljivo propada, stanje u Srbiji je daleko iskoristivije za uspjeh Cerić-Zukorlićevog akademskog eksperimenta.

Nakon što su uzorni „demokrati“ i uspostavljači vjeronauke u javnim školama Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica, nekadašnjeg socijal-fašističkog diktatora Miloševića proglasili „komunistom“, na ljevici vlada vakuum, sličan kao u državama bivšeg staljinističkog bloka '90-tih. Srbija je tako ideološki gurnuta nazad u 19. vijek, što je stvorilo i povoljne uslove devetnaestovjekovnog iluzionizma najprije na Kosovu, a sada i u BiH i Sandžaku. Pa ipak, postoji razlika. Srpskoj nacionalističkoj intelektualnoj eliti je ipak bilo lakše, budući da svoj 19. vijek kao maglu uokolo tranzicijskih pljačkaša nije morala izmisliti, već samo ponovo uspostaviti.

Tribalistički iluzionizam, koji proizvode „intelektualne“ elite kosovskih Albanaca je, doduše, već poodmakao, dok je bošnjački tek stekao pretpostavke da postane ideološka konkurencija sarajevskoj konzervativnoj i socijaldemokratskoj malograđanštini.

I dok se pred našim očima radikalno mijenja čitav arapski svijet, dok na ulicama Londona, Pariza, Madrida, Barcelone i Atine uviđamo šta je zapravo „sloboda“, koju su nam (neo)liberali skupo naplatili 80-tih i 90-tih, kvaziintelektualne elite se i dalje pozivaju na tobožnji „pluralizam“ i multikulturalizam kako bi legitimirale svoje mračnjaštvo.

Dok bijes opljačkanih s pravom tjera do đavola razne finansijere, biznismene, reformiste i oportuniste, a zahtjeva revolucionare, „intelektualci“ balkanskih naroda ili upućuju na isukane sablje antičkih i srednjovjekovnih warlordova, ili su zauzeti liberalnim zgražavanjem i naricanjem, prizivajući ništa manje zločinački anglo-američki imperijalizam da ih spasi od prokletih varvara. Kao da sami ti varvari nisu proizašli iz procesa „demokratizacije“.

Borba protiv devetnaestovjekovnog nacionalističkog iracionalizma neće biti dobijena borbom za „građanina“, budući da je i „građanstvo“ samo jedan od oblika lažne patriotsko-iracionalne solidarnosti, koja ponajviše paše onima sa dubokim džepom.

Nacionalizam se mora razbijati racionalno, a to znači njegovom demistifikacijom i ukazivanjem na interese klase koja ga proizvodi. „Identitet“, koji štite akademski profiteri, nije ništa drugo do identitet potlačene, isparanoizirane žrtve, proizvoda predviđenog za „klanje i oranje“.