Kanal pod pokroviteljstvom neodgovornih

Piše: Emir Imamović

Vjekoslav Bevanda, predsjednik Vijeća ministara Bosne i Hercegovine je predložio, a ministri iz četiri od šest stranaka vladajuće koalicije na državnom nivou usvojili amandmane na Zakon o javnom RTV sistemu BiH, kojima se, ukoliko prođu (a teško da će) skupštinsku proceduru, stvara okvir za formiranje radio-televizije na hrvatskom jeziku. Protiv Bevandinog prijedloga bili su bošnjački ministri iz Socijaldemokratske partije i Saveza za bolju budućnost, oni čije će stranačke kolege, zajedno za Bošnjacima zastupnicima iz protivničkih – makar bi bilo preciznije reći neprijateljskih – stranaka, u parlamentu vrlo vjerovatno odbiti amandmane na pomenuti Zakon, pa će tako priča o hrvatskom kanalu ostati tamo gdje je i bila proteklih godina: na polaznoj tački, daleko od svakog, posebno kvalitetnog rješenja, kako je i pisalo na ovom istom mjestu prije nekoliko sedmica.

Politička kontrola televizija

Nenad Pejić, predratni glavni i odgovorni urednik Televizije Sarajevo, danas zamjenik direktora radija Slobodna Evropa i kreator programa te kuće na južnoslavenskim jezicima, uskoro će objaviti knjigu pod naslovom Isključi TV i otvori oči, u kojoj, pored ostalog, piše: „Ja vjerujem da sam godinama bio dosljedan opredjeljujući se protiv televizija sa nacionalnim predznakom. U vremenu dok sam bio glavni i odgovorni urednik tome sam se žestoko suprotstavljao. Vjerovao sam, i ostajem pri tom stavu, da je formiranje televizija sa nacionalnim predznakom u jednom građanskom društvu pogubno za to društvo, te da vodi sukobu. Naime, BiH je tada bila formirana na građanskom principu te je i formiranje bilo kojih tijela, medija pogotovu, čiji je osnov samo nacija, pogubno za jedno takvo društvo. Za BiH još i više jer su i to društvo i ta država bila nacionalno potpuno izmješani. Danas, 2012.-e godine, se ta slika o BiH posve promijenila. Ona više nije nacionalno mješovita država poput 'leopardove kože' nego je sličnija trobojnici; ona više nije umrežena jezicima i kulturama nego su joj jezici i kulture ograničene na pojedina geografska područja; njena energetika, njena telekomunikacija su etnički podijeljene. Škole i sveučilišta su etnički podijeljene, politika – da i ne spominjem...

Ako, dakle, bogatstvo BiH nije definirano njenom etničkom pomiješanošću, ako građanski princip više nije dominantan i ako je gotovo nestao – da li i sada stvaranje nacionalnih kanala znači rastakanje, podjelu, hod ka sukobu? Da li je ono u istoj mjeri pogubno za BiH kao u vrijeme kada je ona bila građanska država?... Postojanje televizije sa 'pretežno hrvatskim jezikom', (terminologija iz jednog BiH zakona iz 2000. godine) koja bi radila na profesionalnim (ne poslušničkim) principima, koja bi promovirala kvalitet (ne po svaku cijenu) iz domena hrvatske kulture, danas, 2012.-e godine ne mora značiti rastakanje BiH, niti biti protiv njenog postojanja. Dapače, postojanje hrvatske televizije na 'pretežno' hrvatskom jeziku koja bi se takmičila na tržištu kvalitetom, doprinosilo bi zajedništvu u BiH u istoj onoj mjeri u kojoj bi to doprinosile televizije na 'pretežno' drugim jezicima ako su profesionalne. Naime, profesionalne i kvalitetne televizije na 'pretežno' bosanskohercegovačkim jezicima više bi doprinosile kvaliteti zajedničkog življenja nego njihovo nepostojanje. Kvalitet tih televizijskih stanica bi više doprinosio zajedništvu u BiH nego postojanje neprofesionalnih i nekvalitetnih televizija ma kako 'jedinstvene' one bile... Televizija i bilo koji medij nije uzrok ni podjela ni mržnje – uzroci su u neprofesionalnosti, u poslušnosti koju ta televizija ispoljava prema nacionalnom vođi. Problem, dakle, nije u tome što je neki medij sa 'pretežno' ovim ili onim jezikom nego u tome što je on kontroliran, neprofesionalan, zloupotrebljen.

Kako je sadržaj koji se emitira upravo takav - imamo danas ne bosanskohercegovačku javnost nego tri etničke javnosti, a to znači da javnosti nema, pa ni njenog utjecaja...

Osnivanje trećeg, 'hrvatskog' emitera ne znači automatski poboljšanje kvaliteta izbora. Ono se lako može pretvoriti u svoju suprotnost ako kriteriji za njeno programsko ponašanje nisu u sferi profesije nego u sferi politike baš kao što se to dešava sa današnjim javnim emiterima. Ali, ako je njena ideja vodilja profesionalnost i kvalitet, tada je posve logično da ona bude faktor integracije radije nego dezintegracije jednog društva. Ako pri tom, svaki građanin BiH ima priliku da vidi sve ponude na tržištu, on se neće opredijeliti za onu televiziju koja emitira na 'pretežno' njegovom jeziku, nego za kvalitet. Konačno, jedna od najpopularnijih televizija u Srbiji i BiH je bila i ostala (manje danas nego jučer, doduše) – Hrvatska televizija, jer odskače po kvaliteti svoje ponude.

Nema, dakle, ništa normalnije da u jednom društvu koje počiva na etničkim principima i sistem informiranja počiva na jezičkom principu. Neminovno je da se takvo društvo, pa i televizija, vremenom transformira iz sfere nacionalnog ili etničkog u sferu građanskog i demokratskog. Negdje 2000.-e godine je postojao zakon u BiH kojim se definirala potreba postojanja dva televizijska kanala u Federaciji BiH: jedan sa 'pretežno hrvatskim' i drugi sa 'pretežno bosanskim' jezikom. Zanimljivo je da se političari sa hrvatskim predznakom ne obaziru na postojanju tog zakona, niti ga uzimaju kao argument u korist osnivanja 'hrvatske televizije'. Razlog bih potražio u činjenici da političarima u BiH, pa i onim sa hrvatskim predznakom, ne odgovara ni 'hrvatska televizija' ako nije pod njihovom kontrolom...“

Nekvalitetne televizije – put razgradnje države

Sa Pejićem se, naravno, nije obavezno slagati, kao što nije neka pamet zaključiti kako je svaki sistem uspostavljen na etničkoj reprezentaciji, u suštini, primitivan i predstavlja odraz nezrelosti neke zajednice da, u najkraćem, bira najbolje između sebe, te da prava različitih grupa – etničkih, vjerskih, seksualnih... – štiti preko apsolutne zaštite prava svakog pojedinca koji određenoj grupi pripada. Tako, barem, kažu teorija i tuđa iskustva, a oboje je, znamo, kod nas u otvorenom, žestokom sukobu sa praksom.

U konkretnom slučaju, praksa je sljedeća: HDZ kao predstavnica, kako se to kaže, većinske političke volje bh. Hrvata uporno traži uspostavu takozvanog hrvatskog kanala, bošnjačka politička elita uporno odgovara da nema teorije, a Srbi su uvijek za ono što Bošnjacima ide na živce. I tako, evo, dvanaest godina.

Odgovorna politika se prepoznaje i po tome što za svaki potencijalni ili već postojeći problem ima, makar u kratkim crtama, nekoliko mogućih rješenja. Političko Sarajevo se, međutim, ponaša kao da problema televizije na „pretežno“ hrvatskom jeziku nema, pa mu rješenje i ne treba tražiti. U takvoj situaciji, naravno, problem postaje sve složeniji i, sasmim tim, sve udaljeniji od rješenja kojim će svi biti ili zadovoljni ili, makar, podjednako nezadovoljni.

Ukoliko je već izgubljena mogućnost da se dođe do najboljeg rješenja – a vjerovatno jeste kada su umjesto, nazovimo je, državne televizije, današnjeg BHT-a, sa programskim sadržajima na službenim jezicima, formirane prvo entitetske, dakle regionalne RTV stanice koje su od početka služile da nekome služe – demonstracija odgovornosti je, onda, zalaganje za najmanje loše. Pokaže li se, dakle, kako je ustroj javnih emitera na jezičko-etničkom principu neizbježan, najviše što se može učiniti jeste minimizirati mogućnost da srpska, hrvatska, bosanska, koja god, televizija bude rezultat političkog nasilja ili primitivne trgovine željama i interesima.

Jedino tako će ostati kakva – takva mogućnost da, pored ostalih, i RTVH ne služi kao PR agencija Dragana Čovića, već da profesionalnim sadržajem doprinese i razvoju pluralizma među bh. Hrvatima, ali i ukupnom poboljšanju medijskih sadržaja u BiH. No, kako piše Pejić, „političarima u BiH, pa i onim sa hrvatskim predznakom, ne odgovara ni 'hrvatska televizija' ako nije pod njihovom kontrolom...“. Niti bilo koja druga.

A upravo takve, neprofesionalne, najviše doprinose daljoj razgradnji države, protiv čega se, kao, zalažu predstavnici najbrojnijeg naroda: uvijek spremni pričati o bosanskohercegovačkim interesima i na njima ne raditi baš ništa.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba