Kako je Čović majorizirao Eronet

Piše: Vuk Bačanović

„Kolega u zadnjem redu, možete sjest'. Zamolio bih sve poslanike da zauzmu svoja mjesta, možemo da konačno počnemo sa sjednicom... Dobro, nema potrebe… već je dogovoreno... na klubu poslanika smo se dogovorili oko dnevnog reda i nema potrebe da se ponovo o tome izjašnjavamo... Pa prošli put smo usaglasili stavove i dogovorili se da ćemo što prije opljačkati narod.“

Ovako su članovi benda SNOB (Sarajevska narodno-oslobodilačka borba) u pjesmi „Apokalipsa“ u nekoliko rečenica objasnili ono što (ne)namjerno promiče cijeloj sili zagovaratelja hrvatskog nacionalnog interesa, bilo da se radi o projektantima novog hrvatskog nacionalnog geta ili platfomaškom savezu socijaldemokrata, crnokošuljaša i prodavača decenijama starog mesa iz Argentine. Dok se međusobno proglašavaju agresorima i žrtvama, nasljednicima Slobodana Miloševića (odnosno njegove politike razbijanja BiH i favoriziranja većinskog naroda), dok međunarodni prokurator ratuje sa CIK-om oko interpretacije Ustava u koliziji sa Izbornim zakonom, dok divizije kreatora javnog mišljenja i intelektualaca besplodno spominju „nacionalni interes“ Hrvata i na koji način on jest/nije ugrožen, ključno pitanje nije postavljeno. Da li se „nacionalni interes“, u ovom slučaju interes Hrvata, može svesti isključivo na pitanje odgovarajućeg predstavnika? Možda je, ustvari, najbolje, najprije, odgovoriti na pitanje s kakvim „predstavnicima“ zapravo imamo posla.



Šta je „majorizatorska“ spona između HDZ-a i SDP-a?

Protiv glavnog „antimajorizatora“ Dragana Čovića trenutačno se vodi sudski postupak zbog „majoriziranja“ nad dionicama Eroneta, a u isto vrijeme glavni „majorizator“ Zlatko Lagumdžija iščekuje ishod istrage Tužilaštva BiH, budući da ni u kom slučaju (ni)je reketom izmajorizirao Nihada Imamovića. U isto vrijeme je jedan od glavnih hrvatskih partnera današnjeg „majorizatora“ (spomenuti uvoznik argentinskog mesa), zapravo nekadašnji najbolji „antimajorizatorov“ partner. „Antimajorizator“ je čak bio optužen za mito i korupciju jer je „majorizirao“ mesarov budžet da zažmiri na jedno ili oba oka, kada su u pitanju njegova nastojanja da, otvarajući fiktivne firme, ekonomski razvije BiH. Ne paradoksalno, već zapravo sasvim prirodno, kada je u pitanju kapitalizam, političar-mesar je zapravo spona među šefovima današnjih „legitimnih“ i „nelegitimnih“ hrvatskih predstavnika.

Opasnu sponu „antimajorizatora“ i „majorizatora“ čine i mahinacije u finansijskim korporacijama. Dok predsjednik Udruženja banaka BiH Berislav Kutle (kadar blizak HDZ-u) povećavanje lihvarskih kamata pravda nestabilnom političkom situacijom, njegov kolega ekonomist i autor SDP-ove ekonomske platforme Ante Domazet je 2008. osumnjičen za umiješanost u kriminal prilikom privatizacije državnog preduzeća Žica d.d., odnosno da je kao član Nadzornog odbora Žice učestvovao u donošenju odluke kojom se daje saglasnost da se dio imovine ovog preduzeća da pod hipoteku u Raiffeisen banci za osiguranje kredita koji je podigla jedna grupa privatnih preduzeća.

Ne treba, dakle, pročitati kompletnu arhivu članaka o tajkunsko-mafijaško-političkim talovima u BiH da bi smo se opravdano zapitali koga svi ovi ljudi zapravo predstavljaju.

Iluzija „predstavljanja“

Neki „antimajorizatorski“ intelektualni legalisti (mada se i „majorizatori“ u isto vrijeme pozivaju na nekakav „legalitet“ u ostvarivanju hrvatskog nacionalnog interesa), bi mogli reći da nisu važni ljudi, nego načela i legitimitet, ali bismo ih onda s pravom mogli upitati kako neka načela mogu egzistirati mimo gangsterskih pravila koja su neodvojiva od socio-ekonomskih odnosa koji pogoduju hiper-bogaćenju manjine i hiper-siromašenju većine stanovništva BiH, a time i Hrvata? Zbog čega bi hrvatski narod, pa tako i drugi narodi u BiH, pristajali da se pitanje njihove ravnopravnosti izjednačava sa postizbornim kalkulacijama, koje se svode na to ko će od pljačkaša/zelenaša i potencijalnih pljačkaša/zelenaša navodno zastupati njihove interese? Strogo materijalistički i racionalno gledajući, interes većine Bošnjaka, Srba i Hrvata nije u tome da budu žrtve legaliziranog kriminala kojeg štite užasavajuće birokratizirani, represivni državni aparati u BiH. Ponovo strogo materijalistički, racionalno gledano, taj se interes može ostvariti samo kroz zajedničko političko organiziranje, budući da svako fragmentiranje slabi front protiv problema koji su u cijeloj državi zajednički.

Tri činjenice o „majorizaciji“

Prema tome, tvrdnja o „majorizaciji“ i „nipodaštavanju“ Hrvata od strane Bošnjaka, najprije, nije ništa drugo nego monopolizacija nad interesom Hrvata od strane dvaju političkih agencija, koje su ih u ratu koristile kao topovsko meso, a u miru nemilosrdno opljačkale i još uvijek pljačkaju.

Drugo, radi se o svođenju Bošnjaka kao i Hrvata na njihove „predstavnike“, a vidjeli smo koga i kako ti ljudi predstavljaju. Crnomagijska manipulacija „predstavljanjem“ je toliko moćna da čitavi narodi bivaju simbolički izjednačeni sa svojim „predstavnicima“. Malo je reći koliko je to opasno, ako uzmemo u obzir njihove interese.

Treće, svaka optužba da „SDP-ovi“ Hrvati nisu dovoljno Hrvati ili da nemaju legitimiteta da „predstavljaju“ Hrvate je, uz to što je fašistička, i smiješna, najprije zbog činjenice jer ni ti Hrvati, baš kao i HDZ-ovi ne predstavljaju nikoga osim sebe i interesa tranzicijsko-kapitalističkih kartela. Baš kao i u svakoj drugoj predstavničkoj demokratiji, vlade i parlamenti su izvršni odbori krupnog kapitala, a ne narodnog interesa. Baš kao i u svakoj od takvih demokratija, niko od glasača, uprkos svojoj „volji“ ne može pretpostaviti kakav će biti „ti-meni-ja-tebi“ dogovor kojim će se taj odbor po izborima oformiti. To što su dva HDZ-a bila nezadovoljna ponuđenim kolačom ne znači majorizaciju nad hrvatskim narodom od strane Bošnjaka, već nastavak majorizacije bogataške manjine nad sirotinjskom većinom kroz odbor u kojem neće sjediti Hrvati iz HDZ-a, već oni Hrvati koji u SDP-ovom manevru uvidjeli šansu za svoj politički probitak. Naposljetku, primjena beskorisnih kozmetičko-ekonomskih reformi koje u svojoj Platformi stanovnicima Federacije predočio SDP, situacija za Hrvate, kao i za Bošnjake, ne bi bila ništa manje katastrofalna da je Lagumdžija u potpunosti kapitulirao i HDZ-ovima prepustio sva hrvatska ministarstva. Vrlo je zanimljivo zbog čega hrvatski intelektualci koji danas nariču zbog „majorizacije“ nad Hrvatima nisu bili toliko glasni dok je tu „majorizaciju“ vršila HDZ-ovska crna reakcija.

Hrvatski interes nije šovenski geto

U skladu sa svim navedenim činjenicama, hrvatski nacionalni interes ne može biti sabijanje u geto, u još jednu pseudodržavicu u kojoj će nacionalni ideolozi i „predstavnici“ putem „dvije škole pod jednim krovom“ i putem nacionalnih univerziteta degenerisati svijest nastupajućih generacija navodnom opasnošću od onih iz drugog geta. Tri geta bi, svojom beznačajnošću, bili okončanje ekonomske propasti BiH. Iluzorna je, prema tome, teza da bi podjela BiH na tri nacionalne jedinice obesmislila šovinističke ideologije, budući da se upravo radi o konačnom ostvarenju nacional-šovinističkih projekata na štetu materijalnog interesa većine hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda u BiH. Iluzorna je također teza da bi nacionalnom homogenizacijom u okviru tih geta, odnosno slijeđenjem logike „što manje crnaca, manje rasizma“, sazreli uslovi za socijalno osvješćenje i korijenite socijalne reforme. Nacionalno, religijski i ideološki najhomogenije države u Evropi i svijetu, uprkos izraženom socijalnom buntu, na rubu su socijalne katastrofe zbog pohlepe bankarskih i korporativnih kartela. Ako otvorene pobune luče malo uspjeha u razvijenim društvima poput Francuske, kako bi uspjele u tri planirana pseudodržavna bosanskohercegovačka plemenska geta? Dakako, kada se govori o apsurdnosti nacionalno-teritorijalnih jedinica, onda se to ne odnosi samo na Hrvate, već na vaku etno-teritorijalizaciju u BiH.

Kako zaista riješiti nacionalno pitanje?

Naravno, ovo podrazumijeva i kreiranje novog snažnog lijevog, ratnim narativima neopterećenog, političkog pokreta u BiH, koji bi imao uporište kod sva tri bosanskohercegovačka naroda. Neporecivo je da je SDP kada je u pitanju ekonomija i etno-politika skrenuo u desno, no to nije ni uzrok nacional-šovinizma, niti njegovo opravdanje kod srpskih i hrvatskih desničarskih agentura. Kada je već jasno da je nacionalni interes Hrvata neodvojiv od interesa druga dva naroda, zbog čega upravo na teritorijama sa trenutnom hrvatskom većinom ne bi bila kreirana nova ljevičarska partija, koja će na prvo mjesto staviti klasni interes svih naroda BiH i ustavne promjene, te postepeno istisnuti SDP sa političke scene, odnosno natjerati ga da se bavi interesima radničke klase. Ako izuzmemo tajkunsko-desničarsku stranku u pokušaju NSRZB, ovakva inicijativa još uvijek ne postoji, a šovenske stranke, uključujući SDP-ovog koalicionog partnera HSP, nažalost, još uvijek imaju primat na područjima u BiH sa hrvatskom većinom. Istinsko rješenje hrvatskog, a samim time i srpskog i bošnjačkog nacionalnog pitanja u BiH jeste u radikalno socijalno orijentiranim političkim pokretima (onima koji će insistirati i na ekonomskoj, a ne isključivo „predstavničkoj“ demokratiji), budući da primat šovenskih desničarskih partija, kao i degenerisane socijaldemokratske ljevice nije interes tih naroda, već trajna majorizacija tajkunskih kartela nad njima.