Islamska zajednica i freak show

Kada je ono Mustafa Cerić, nakon oko dvije stotine godina mandata, spremao stvari i napuštao kabinet poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, jedan od njegovih najoštrijih kritičara, Mustafa Spahić, je kazao kako nije važno ko će ga zamijeniti, već da je bitno ko (konačno) odlazi.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Husein efendija Kavazović dokazuje, često i kada treba, kako je, ipak, bilo važno i ovo drugo, pokazujući se kao reisu-l-ulema kojeg su muslimani u BiH i čekali i trebali.

Kod nas je, vidimo, i formalno započela predizborna kampanja, dakle ono što se nekada dešavalo po sportskim dvoranama i trgovima, na livadama i u ovećim kafanama, osim kada je riječ o Stranci demokratske akcije. Ta je partija, za razliku od drugih, do ove godine imala onoliko stranačkih punktova koliko je u Bosni i Hercegovini džamija, dok su imami koristili svaku zgodnu priliku da vjernicima, bez suvišnih zašto, s „teološke“ strane objasne posljedice poteza olovkom na izborima. Tako se, recimo, odmah iza rata, na džumama moglo čuti da se oni što misle birati friško pobunjenog i od SDA razvedenog Harisa Silajdžića, automatski ispisuju s liste kandidata za dženet.

Kako, naravno, sve što je nakaradno u Bosni za čas postane praksa, tako je odavno prestalo biti čudno to što su džamije isturena odjeljenja jedne partije i da nije bilo Huseina Kavazovića, dočekali bismo još jedne izbore na kojima je stranka „muslimanskog povijesnog kruga“ po glasove kretala iz „krugova“ oko džamija. Zapravo, ako je nešto u perspektivi moglo biti drugačije od dosadašnje prakse, onda je to konkurencija SDA po džamijama, koje je, kao i mnogo toga do sada, sebi namijenio Mustafa Cerić.

...bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali...

„Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini traži od svih političkih stranaka i njihovih aktivista da ne skrnave džamije i prostore Islamske zajednice svojim stranačkim i izbornim aktivnostima i ne zloupotrebljavaju džamijsko gostoprimstvo i otvorenost Islamske zajednice za svoje uske stranačke interese i izborne kampanje... Islamska zajednica traži od svih muslimana, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali, da svoj politički angažman obavljaju u zato predviđenim mjestima, a da džamije odgovorno čuvaju kao zajednički izvanstranački i izvanpolitički prostor koji jednako pripada svim muslimanima koji u njih dolaze u dobroj vjeri i namjeri i radi vršenja u njima propisanih obreda“, saopćeno je iz Kabineta reisu-l-uleme.

S istog je mjesta došla slična, ma skoro ista reakcija na tvrdnje Kavazovićevog prethodnika, evidentno i neprijatno iznenađenog što mu bivše radne kolege nisu džematile stale uz bok u karikaturalnom pokušaju da bude nešto više od dokonog penzionera. „Islamska zajednica u svom radu je autonomna, što znači da ima apsolutno pravo da komunicira sa svojim uposlenicima kojima je jasno stavljeno do znanja da Islamska zajednica neće voditi ničiju izbornu kampanju, nakon što je saznala da se šire glasine kako Islamska zajednica samo formalno ne podržava dr. Cerića, a da prešutno to čini“.

Na nedavnom Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku održan je, uz ostale programe, okrugli stol na temu: „Zašto (nas) se Crkva boji?“. Nakon što su teologinja Jadranka Brnčić i njen kolega Zoran Grozdanov rekli što su imali za reći, u diskusiju se uključio i jedan svećenik, kojem je, u kratkoj polemici, mladi, briljantni budući doktor teologije, inače moderator ove rasprave, Branko Sekulić, s malo riječi objasnio mnogo toga. „Nije problem Crkva“, kazao je, „već institucija političkih manipulanata“.

U prijevodu i u bošnjačkom kontektsu: nije nikada Islamska zajednica bila društveni problem sama po sebi, već je bila problem upravo kao „institucija političkih manipulanata“. Umjesto, slično rečeno, da se bavi stvarnim problemima bosanskohercegovačkih muslimana, ona ih je, u Cerićevom mandatu, stvarala, vodeći se isključivo za interesima, vrlo često materijalnim, bivšeg reisu-l-uleme.

Husein efendija Kavazović, naravno, ne misli kako se s ahmedijom gubi pravo na političko mišljenje i stav i ne treba mu objašnjavati kako među imamima ima i simpatizera i glasača i aktivista različitih stranaka. On je, međutim, povlačenjem granice između džamija kao vjerskih objekata i prostora za agitaciju, Islamsku zajednicu makar započeo oslobađati, ne od politike kao takve, već od određene političke opcije, vraćajući joj i dignitet i kredibilitet da se o bitnim pitanjima oglasi.

Lako je, zapravo se često dešava, upasti u zamku u kojoj se odvajanje religije od države i sekularno društvo definiraju, uz ostalo, suspendiranjem prava religijskih institucija, odnosno vjerskih službenika, da imaju i izraze stav o onome što možemo nazvati svjetovnim problemima. Licemjerno je, međutim, tražiti jednakost u javnom prostoru za određene, marginalizirane manjinske zajednice – bez obzira po čemu su manjinske – a u isto vrijeme postavljati krute granice u istom tom prostoru za ljude koji su religioznost odabrali i za zanimanje.
Islamska zajednica, da se to pojednostavi, jeste i „izvanstranačka i izvanpolitička“ institucija, ali samo ako politiku svedemo na stranački život i raspodjelu simpatija za njegove aktere. U tom skučenom okviru ona je osuđena na pretvaranje u „instituciju političkih manipulanata“, no odmičući se od njega, odvajajući se uobičajenog stranačkog života i izbornih ciklusa i interesa, IZ sebi otvara prostor za reakciju koja neće biti shvaćena kao, kako bi rekao Tarik Haverić, puzajuća okupacija javnog prostora.

Freak show

Šta je politički, a nestranački angažman u praksi, može se vidjeti na dva primjera, jednom domaćem i jednom iz Barcelone. Kada, dakle, španska redovnica Teresa Forcades kritički govori o kapitalizmu, a Rešid Hafizović o takozvanoj Islamskoj državi i ubicama u njenoj službi, oni ustvari govore (i) o politici. Pri tome niti jedno, naravno, ne negira ono što propagiraju kršćanstvo, odnosno islam, sasvim suprotno – oboje su, uostalom, doktori teologije – ali i ne rasprodaju vlastito vjerovanje.

Politika, na kraju, nije samo stranački život i izbori koji mu daju na dinamici. Zapravo se taj segment politike, kako kaže mladi lider slovenske ljevice, Luka Mesec, sveo na show biznis ili, u našem slučaju, freak show. Kavazovićevom odlukom, jedna bitna institucija muslimana u BiH se konačno i s dvadesetak godina zakašnjenja, odmakla od tog cirkusa u kojem principi traju do prvog interesa, a sveto je samo ono što se može izraziti brojkama i u čvrstoj valuti.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba