Gozba vrana u Kući Velikog brata

Piše: Vuk Bačanović

Komšić ‘otjerao’ Kusturicu od stola! Kusturica mu odgovorio da ne bi s njim ni pišao. Graja obožavaoca jednog i drugog: “Jes’ mu rek’o, svaka mu čast!” Nebitno šta se ustvari dogodilo, što se radilo o tome gdje će ko sjediti u luksuznom restoranu. Ponovo je na djelu politika estrade, a svaki ‘niko i ništa’ se poistovjećuje sa svojom zvijezdom. Svakom “nikome i ničemu”, ovo je samo još jedna verzija Velikog brata. Tu se, za posebne svrhe, kreiraju određeni likovi.

Dodik je kabadahija iz provincije. Ne libi se udariti šakom u stol, prostačiti i urlati. Idol starijih gospođa, domaćina i novostasalih kriminalaca. Komšić će poslati u kurac svakog koga treba. Opasan momak, idol generacija, patriota, vojnika i histeričnih žena, koje priželjkuju mužjaka koji će ‘udarati rukom po stolu’, kao i Dodik. Ne razmišlja previše, niti mu to treba. Sulejman Tihić je osoba na kojoj će svaki gledatelj liječiti vlastite komplekse. Kako mu i samo prezime kaže, tih je, neugledan i neduhovit. Svaki njegov pokušaj da to promijeni praćen je salvama smijeha i poruga. Dakle, prava dvorska luda bez koje Veliki brat ne može opstati.

Tu je i ‘čovjek za sve’ Zlatko Lagumdžija. Njega niko previše ne simpatizira. Svi bi najradije glasali za njegovo izbačenje sa “Farme”, ali budući da popularni Željko bez njega ne bi bio to što jeste, gledaoci mu, za sada, sve praštaju. Omiljeni strateški potez mu je spašavanje države od sebe samog. Nastupa kao spasitelj naroda od sopstvenih planova, okrivljujući pri tome ‘sebe od jučer’ kojeg projicira na druge. Idol je mladih aparatčika, poltrona, prevrtljivaca i karijerista. Zahvaljujući njihovim glasovima, nikada neće ispasti iz emisije. Dragana Čovića, također, teško da ko voli. Zato je i ljubimac onih koji su nevoljeni, ali od kojih mnogi ovise: ministara, gazda, članova upravnih i nadzornih odbora, sve do najnižeg goniča robova, koji umije gaziti potčinjene uz smiješak. Fahrudin Radončić je interesantan jer ne prestaje kreirati nove situacije i obrate. Njegova mogućnost da se udruži sa onima koje je, do jučer, brutalno gazio, kao i uspjeh da gledateljstvo, istovremeno ubijedi da nikada u životu nije bio dosljedniji, čini ga miljenikom svih očajnika koji ga konzumiraju u kombinaciji sa drugim vjersko-ideološkim opijatima.

Ima tu još likova. Bh. političko-estradna Kuća velikog brata je dovoljno velika da u nju uđe svako, a rijetko ko bude trajno izbačen. Ako neko, ne zbog gledaoca, već dogovorom samih ukućana, nekada i ode, nikada se ne desi da ostane bez nagrade.

Politika estrade ima posebna pravila. Političarima estrade je u igri koju igraju zapravo primarni zadatak da gledaoce ubijede da ta estrada ne postoji i da oni zapravo nisu članovi istog domaćinstva. Nipošto nemojte pomisliti da stvari stoje tako da Dodik zakuha, Čović doda dodatne sastojke, a Lagumdžija servira jelo, ne sebi, već u Narodnoj kuhinji. Kako većina gledaoca ne bi povezala ‘dva sa dva’, ove uloge se često mijenjaju. Osnovni cilj igre je da što manje ljudi shvati ko je trenutno u kojoj ulozi. Za to služe brojne ličnosti koje ne vidimo u svakodnevnim emisijama, a brinu se za scenarij, koreografiju, šminku, promociju i ostale potrebe glavnih glumaca. Politika estrade funkcioniše kao i svaka druga sapunica. Šta će se dogoditi u idućem nastavku: hoće li Fatima pljusnuti Esmeraldu, ili će se Kusturica popišati na Komšića, prilikom zajedničkog uriniranja u dijamantske pisoare rezidencije Željka Kopanje?

Ko će se na kraju s kim pokupiti i jebati u zlatnom jacuzziju? Da li će kombinacije biti tako fatalne da će u kući Velikog brata doći do trajnih nemira? Jedno je pravilo, ipak, uvijek zagarantovano. U politici estrade, deblji kraj na kraju izvuku samo vjerni promatrači ove gozbe vrana, oni koji se sa svojim zvijezdama poistovjećuju na vlastitu štetu. Umjesto da zapale Kuću Velikog brata, oni se spaljuju međusobno, dijele se na fanove ovih ili onih pišača i loših glumaca. Naučne rasprave se vode o tome kako pomiriti nepomirljive identitete vatrenih poklonika političkih estradnjaka.

Bez pretjerivanja se može reći da su svi ti identiteti i kulture, identiteti i kulture totalnog kretenizma. Ne samo da su bazirani na estradi današnjice, već na vremenu kada se gledateljstvo zaglupljivalo daleko primitivnijim sredstvima. Radi se dakle o igri, čija pravila, više ili manje, traju generacijama i prenose se na naredne. Time kretenizam pokloništva estradi postaje norma društvenog ponašanja, mjera bez koje je svaka socijalizacija nemoguća. Ta mjera je sljedeća: “Bolje ti je kad ti jetru ždere vrana za koju navijaš”. Istina je, međutim, da kljucaju sve zajedno: od scenarista i glavnih glumaca, do zakulisnih šaptača. Žderu sve, od živaca do novca u kovanicama i papirnim apoenima, ostavljajući uvijek onoliko koliko je potrebno za plaćanje TV pretplate i “ostajanja u toku”.

Igra može biti prekinuta samo u onom trenutku kada akteri, u zanosu varanja. više ne budu shvatali da se ponavljaju i da postanu dosadni, te da se više nikome ne da plaćati gledanje njihovog otrcanog showa. Tada će kuća velikog brata izgorjeti. Primarni zadatak nakon toga: Spriječiti izgradnju nove...