Gori vatra!

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Devet godina nakon Drugog svjetskog rata, 1954., Gradski narodni odbor Zenice formirao je stručnu komisiju, a komisija napravila „Program izgradnje društvenog standarda“. Prema tom programu, planirano je da se u naredne četiri godine, prije nego mir napuni deceniju i pol, izgradi:

• 3.388 stanova s 254.100 metara kvadratnih stambene površine;
• nova zgrada gimnazije sa 17 učionica;
• nova osmoljetka s osam učionica;
• muzička škola sa 16 prostorija;
• osmoljetka u Tetovu sa 16 učionica;
• biblioteka sa 780 kvadrata;
• industrijska škola;
• pet čitaonica, dvoje jaslice i dva obdaništa;
• zgrada unutrašnjih poslova i dvije milicijske stanice;
• zgrada Gradskog narodnog odbora;
• praonica rublja,
• toplo kupatilo;
• pet mostova;
• 100 poslovnih trgovačkih radnji;
• reprezentativna kavana;
• pekara kapaciteta 20.000 kg hljeba;
• hotel;
• bioskop;
• novo pozorište;
• sportsko plivalište;
• glavna i rejonske tržnice;
• kanalizaciona mreža...

Tako je Zenica postala grad kakav danas poznajemo. Ili, kako u knjizi Moja Fabrika piše Selvedin Avdić, dugogodišnji novinar i autor sjajnog romana Sedam strahova: „Samo devet godina nakon rata nova vlast uspjela je izgraditi još jedan grad! Radnički, ne pretjerano lijep, ali grad!“

Sedamnaest godina nakon našeg rata, 2013., u okolini Jablanice gore velike vatre: ljetnji požari gutaju šume i, kako stvari stoje, tako će biti sve dok sve ne izgori ili ne padne veeeeelika kiša. Iz Sarajeva optužuju Hercegovce da odbijaju pomoć, iz Hercegovine se brane da od pomoći koja im se nudi svakako nema neke koristi; Vijeće ministara BiH nema predviđena sredstva za odbranu od prirodnih katastrofa; elementarne nepogode su u nadležnosti entiteta; u onom u kojem je Jablanica, u Federaciji, ne znaju ni šta bi sa penzionerima, a kamoli sa požarima... Ili, da parafraziram Selvedina: punih sedamnaest godina nakon rata, demokratski izabrane vlasti pretvaraju posmrtne ostatake jedne, nekada industrijalizirane, pristojne, uređene zemlje u prah i pepeo. I to bukvalno. 

Knjigu Moja Fabrika lijepo je opremilo, pa objavilo Vrijeme iz Zenice i velike su šanse da ona ostane nedovoljno primjećena, da i autorovo umijeće pravljenja zanimljive literature od jedne naizgled dosadne priče i ono o čemu piše, skončaju na rubu interesa u maloj, provincijaliziranoj kulturi, u kojoj sve jednako vrijedi i ima rok trajanja kao jogurt. 

Nema ničega iznenađujućeg u činjenici da je Avdić dobar pisac i isti takav novinar. Sve je to on već pokazao: reportažama u magazinu Start BiH, tekstovima na portalu Žurnal, knjigom o zeničkom zatvoru, romanom Sedam strahova, bolje ocijenjenim i, čini se, više čitanim u susjednim zemljama nego kod nas. Iznenađujući je, međutim, način na koji je napisao knjigu u najvećoj jugoslavenskoj Željezari, izbjegavši svaku zamku da čitatelja u pojam ubije pričom tehničkim karakteristikama mašina, godišnjoj proizvodnji, plasmanu čelika i zaštiti na radu. Moja Fabrika nije fikcija, no može se  čitati i kao osnova za roman o jednom vremenu, jednom gradu koji se, kako kaže autor, uvijek upinjao da bude veći od Željezare, o ljudima što su odrasli „u uvjerenju da je sve krhko i prolazno izuzev velike Fabrike na periferiji grada“... 

Da knjige, poput lijekova, imaju uputstvo za upotrebu ili kako se već zove papir sa nerazumljivim tekstom o indikacijama i kontraindikacijama, sastavu i upozorenjima, uz Selvedinovu bi pisalo da se nikako, ali nikako, čitanje ne kombinira sa gledanjem dnevnika i praćenjem vijesti iz Bosne i Hercegovine. Bilo kakvih, a naročito onih o požarima oko Jablanice: može doći do osjećaja mučnine i, u nekim slučajevima, duboke depresije.

Knjigu Moja Fabrika trebalo bi, međutim, kao dio eksperimentalnog liječenja prepisati bosanskohercegovačkim ministrima i zastupnicima, koliko god ih ima. Pod uslovom da svi znaju čitati, u što, bez temeljite provjere, ne možemo biti sigurni. 

Prošle godine, baš u ovo ljetno vrijeme, gorilo je oko Jablanice, Mostara, Boračkog jezera... Vlasnici kuća i vikendica, godišnje su odmore provodili igrajući se vatrogasaca, ali od prave; Vijeće ministara jednako nije imalo predviđena sredstva za odbranu i zaštitu od prirodnih katastrofa; enitetske su vlade imale preča posla: ona u RS-u da ne smeta Dodiku, ova naša, federalna, da ostane, opstane, to nešto. Požar je, jebi ga, došao u nezgodno vrijeme...

Ovoga ljeta, 2013., sedamnaest godina nakon rata se, na opće iznenađenje najmanje dva nivoa vlasti, pokazalo kako 2012. nije izgorilo sve što je imalo izgoriti. Valjda konačno hoće, pa da se više pažnje može posvetiti problemima penzionera i činjenici da groblja zjape prazna, dok PIO i MIO, zajedno i odvojeno, nemaju pfeninga.

Onoliko koliko je Željezara u Zenici bila odraz Jugoslavije, sa kojom je, kako piše Avdić, i rasla i nestajala, tako su vatre po Hercegovini odraz Bosne i Hercegovine, njene opće nefunkcionalnosti kao posljednjeg stadija nezanimanja političkih elita za bilo šta osim vlastitih pozicija i pratećih beneficija. Voljeli su, nije da nisu, i komunistički funkcioneri da im je lijepo, da je guzica u mekom, a službeno auto i vozač blizu, ali da je one 1958., na kraju četvorogodišnjeg razdoblja određenog za izgradnju još jednog grada, umjesto 100 trgovačkih radnji i pet čitaonica, napravljeno 12 granapa i nula čitaonica, neko bi, jednostavno rečeno, najebo. To što će ove ili iduće godine, svejedno je, vatra spržiti pola države, što penzija nema – i kad ih ima, dovoljne su za oko dva dana dostojanstvenog života – što ćemo prije pronaći piramide u Visokom, nego dočekati kraj izgradnje autoputa, ne znači da će neko, komada jedan, zbog toga morati zaboraviti na karijeru u politici. 

Stotinu je i jedna razlika između ove, današnje BiH, i one iz 1954. godine, ali je najveća u ljudima čiji je posao politika: u njihovom konačnom oslobođenju od svake vrste odgovornosti. Moja Fabrika Selvedina Avdića, pričajući o sudbinama radnika Željezare – mučenicima iz društvenih garsonjera što su alkoholom sapirali otrove iz grla i duša - pokazuje kako, što bi rekao TBF, ni onda sve nije bilo bajno. Plamen iznad Jablanice i opća nemoć pred vatrom, međutim, betoniraju uvjerenje da se nama, kako je kazao pjesnik Danijel Dragojević, ipak sve dobro već davno dogodilo. Između dva rata: onog svjetskog i ovog našeg.