Göringovo proročanstvo

Piše:Vuk Bačanović

Kada je nacistički ratni zločinac Reichsmarshall Hermann Göring na svome suđenju u Nürnbergu parafrazirao Franklina Delana Roosvelta, kako je uspon fašističkih diktatura zapravo rezultat neuspjeha demokratskih režima da masama obezbijede hljeb i socijalnu sigurnost, zapravo je izrekao zlokobno proročanstvo, koje se počinje ostvarivati pred našim očima.

Pobjeda ekstremno nacionalističkog Fidesza u Mađarskoj, jačanje ekstremne desnice, konzervatizma i malograđanskih ideologija u Evropi, a sve pod devizom vraćanja „vrijednostima“ nacionalne države. Dakako da nećemo dati za pravo ni Göringu ni Roosveltu, budući da fašizam nije nastao u masama, već kao posljedica krizne situacije kapitalizma „koja goni vodeće krugove krupnog kapitala u savez sa vodstvom fašističkih partija radi prevladavanja unutrašnje krize i obezbjeđenja brže oplodnje kapitala osvajanjem tuđih teritorija“ (Todor Kljujić). To je, kako je objasnio profesor Berlinskog slobodnog univerziteta Wolfgang Fritz Haug: „sistem bijede koji se oslanja na protest protiv bijede.“

Drugim riječima, kada je već došlo vrijeme da se, usljed potrebe daljnjeg okrupnjavanja kapitala sruši socijaldemokratski i socijalnoliberalni koncept države blagostanja (u čemu su i jedni i drugi poslušno surađivali), onda prividne slobode imaju biti zamjene opsjenarskom diktaturom „boga, domovine i obitelji“. Tako će krivac za krizu, krupni kapital, svoju odgovornost svaliti na nekadašnje izvršitelje i potražiti nove. Kada takvoj crnoj reakciji svjedočimo u razvijenim zemljama Evrope, šta tek možemo očekivati u još uvijek „tranzicijskim“ zemljama Balkana? Balkanska „crna reakcija“ već prijeti preuzimanjem vlasti u Srbiji, a ni u Hrvatskoj nije tako daleko da po istom principu služenja socijalnom retorikom upotpuni vakuum nastao nepostojanjem i/ili nesposobnošću istinske ljevice. U Bosni i Hercegovini je situacija još opasnija, s obzirom na crno-klerikalne struje, koje, u koaliciji sa socijaldemokratima ili ne, čekaju prvu priliku da ponovo preuzmu svu vlast u svoje ruke.

Dok pojedinci u SDP-u, kao ministar obrazovanja u Vladi KS Emir Suljagić pokušavaju postepeno dokidati utjecaj konzervativnog crnila u javnom školstvu, ekonomsko-desničarska politika vlastite stranke mu zabija nož u leđa. Isti argumenti koje je trenutačni mađarski ultrakonzervativni premijer Viktor Orban iskoristio protiv mađarskih socijalista, biće, zbog klečanja pred Svjetskom bankom i MMF-om, usmjereni protiv SDP-a. U nastupajućoj ekonomskoj kataklizmi, „Bog“ i „tradicionalne vrijednosti“ će biti vrlo moćno opsjenarsko oružje u rukama reakcije. Da je tako, već je odavno shvatio tranzicijsko-profiterski neoliberal Milorad Dodik, te je uskočio u kostim bogomoljca, što ne znači da i sam neće biti pometen od nekog još radikalnijeg oblika kleronacionalizma u beogradskoj izvedbi.

Famozni sastanak u Karađorđevu, na kojem, uz sto puta ponovljene floskule o međusobnom priznavanju, uvažavanju, nedjeljivosti, suverenosti svojom beskorisnošću i zamrzavanjem postojećih odnosa, također stvara preduslove za cvjetanje desničarskih ideja i pokreta. U Karađorđevu, dakako nije bilo riječi o činjenici da je u BiH i Srbiji nezaposleno više od pola miliona ljudi (ne računajući radno neaktivno stanovništvo), te da vladajuće političke opcije nemaju načina da se nose sa ovim problemom.

Zanimljivo je da se kao medijator među balkanskim beskorisnim liderima pojavljuje predsjednik Turske Abdullah Gül, još jedan od konzervativnih profitera nad socijaldemokratskom nesposobnošću da se izbore za prava radničke klase. Neoosmanizam, kao najnovija ideologija eksploatacije turskih radnika, vrlo je privlačan model konzerviranja društvenih nejednakosti za cjelokupan region, a sve pod krinkom borbe za „bolju budućnost“.

Hitler je, kao i svaki konzervativac u početku sitnim sopstvenicima i farmerima obećavao zaštitu od krupnog kapitala, da bi ga upravo krupni kapital intronizirao kao svoga zaštitnika. Prema tome, ono što se može očekivati u još većem intenzitetu nego sada, jeste ofanzivno pozivanje vraćanju „starim vrijednostima“, „Bogu“, santifikacija države i njenih institucija, odnosno svaki oblik ubjeđivanja da zapravo imamo nešto što nemamo.

Još jednom je, dakle, potvrđeno da puki reformizam nije dugoročno rješenje, odnosno da rješenje leži u radikalnom napuštanju produkcijskih odnosa, odnosno klasnih podjela, zahvaljujući kojima pomenute ideologije postoje. Nemoguće je vječno sanirati isključivo posljedice, budući da se, kao što smo imali prilike vidjeti 1992-95, one vraćaju poput bumeranga. Da ne damo Göringu za pravo…