Filozofija Džidžikovca: uživajmo u različitostima

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

Dosadili  su mi odavno i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Postali su mi dosadni nedavno i Bosanci, a i Hercegovci, iako sam se tako dugo izjašnjavala. Na ovom popisu ću da budem Džidžikovljanka. Ionako sam “ostali” u mojoj zamlji, pa zašto onda ne bi bila pripadnica neke grupe u kojoj se osjećam dobro, sa kojom se poistovjećujem, u kojoj mi je zabavno i u kojoj me svi vole. Jer, kada dobro razmislim, jedina pripadnost koju osjećam i koja mi nikada neće dosaditi niti me umoriti je pripadnost kvartu iz kojeg sam – Džidžikovac.

Nekada u maju 1992. godine, dok smo tražili izlaz iz potpunog besmisla u koje su nas stavili, sa drugarom Igorom sam sjedila u Bašči i pričala o pripadnosti. On je imao divnu sliku Džidžikovca kao republike u kojoj ne bi bio rat, nikada, i u kojem bi vladala naša pravila. Zamišljali smo kako bi imali utvrde oko našeg kvarta (sami odredimo granicu) i odcijepimo se od ostatka svijeta.

Šoba (uvijek je imao veće apetite) je pak sanjao da će cijelo Koševo jednom biti republika, ali mislim da pretjeruje.

Mi bismo tu živjeli potpuno suvereno od ostatka svijeta iz kojeg bi uzimali samo ono što nam odgovara. Kod nas već vlada potpuna demokratija. Naravno, ima ljudi koji žive unutar tog prostora i koji možda nisu baš potpuno dio te naše zajednice, ali – live and let live – glavni nam je moto. Pokušavamo da ih prilagodimo i da i njima i nama bude dobro. Maša ima pravilo suživota prema kojem se prema susjedu, ma kakav da je, mora ophoditi ljubazno i tako ih učiti da sve treba da bude dobro, da vlada samo mir, ljubav i harmonija. Svakoga pozdraviš, nasmiješiš se u prolazi, i ako vidiš da nešto pogrešno rade, ljubazno im skreneš pažnju i nadaš se da će oni naučiti lekciju kako je lijepo biti fin.

Centralno mjesto naše zajednice je Bašča na Džidžikovcu. Kada sve ide dobro, Bašča je idealno mjesto da se to proslavi. Kada sve krene loše, to je idealno mjesto za bijeg. I kada vas nema dugo u Republici, po povratku samo svratite u Bašču i tamo uvijek čeka neko ili možete vi nekoga sačekati, i sigurno će doći. Tamo su sa nama i oni koji su nestali ili otišli zbog tuđih nacija i ratova.

Nama u Republici Džidžikovac je svejedno što na svijetu postoje nacije. Za nas one ništa ne znače. Sa nacijama ili bez, uvijek smo “ostali”. Naravno da nije sve idealno, ali i ne treba da bude. Tu sve znam i osjećam se kao u kući. Znam koja lampa ne radi, koja ni ne treba da radi, znam gdje su prolazi, ulazi, izlazi, znam ulične pse i oni mene, znam svaku klupu, svako drvo…

I zato, umorna od svih drugih republika, nacija, država, odlučujem da se na popisu izjasnim kao Džidžikovljanka. Sve ostalo mi ništa ne znači, a ovaj prostor i ljudi koji su tu mi znače puno. Tu tačno znam ko sam i šta sam. Kada sam dugo daleko, nedostaje mi Džidžikovac i sve što taj prostor jeste i ljudi koji ga čine. I to je to, vrlo jednostavno.

Već odavno postoji koncept “zamišljene zajednice” čiji pripadnici vjeruju da je nacija “društveno konstruirana zajednica” koju zamišljaju ljudi koji sebe doživljavaju kao dio neke grupe. Pripadnici te zajednice sami definiraju odnos unutar nje i vrijednosti. E tako i ja sebe smještam tamo gdje se osjećam dobro i sebi zamišljam naciju.

Možda je naivno, možda je suludo, ali sam umorna od svih drugih opcija koje mi se nude a čvrsto vjerujem da niko ne treba da me steže u bilo kakve lance pripadnosti. Naravno, ne sporim pravo da se neko drugi osjeća dobro u već definisanim grupama, ali to nije moj izbor pa očekujem da to drugi poštuju. Jer, ne osjećam se dobro kao broj u nečijem prebrojavanju. Niti da budem meta za nečije etničko čišćenje, jer na svaku grupu prije ili kasnije dođe red. Ili da me neko koristi za zaštitu nečega što nazivaju “nacionalni vitalni interes” a zašto mene, iskreno, baš briga.

I možete reći da je ovakav stav naivan, glup, nezanimljiv. Možda sve što sam napisala pokazuje kako sam neinformisana, politički neuka…. Bilo šta. Ali meni je sve stvarno dojadilo. Ja ne želim umrijeti za neku promjenjivu kategoriju koju zovu domovina ili nacija. Ja ne želim da mi neko govori kada je moj praznik ili nije. Ne želim da imam nijednog, a još manje tri predsjednika, da mi život određuje vlada u kojoj sjede kriminalci… Ja sve to ne želim.

Da li ćete se izjasniti kao pripadnik konstitutivnih naroda, ostalih, manjina ili bilo čega, je čisto stvar izbora i niko u to ne smije da vam se miješa. I neka političari i onima kojima je dosadno nagađaju o tome šta njihovom nacionalnom korpusu treba ili ne treba, ja neću. I neka se naučnici bave procjenama kakve promjene može donijeti ako se više ljudi izjasni ovako ili onako, ni to me ne interesuje. Ja samo želim da dođem u Bašču, gdje me svi znaju, gdje ne moram puno objašnjavati i trošiti suvišne riječi, gdje me niko ne svojata iz ovog ili onog interesa, odakle me niko neće otjerati. Gdje sam kući. Moji prijatelji su jedina pripadnost na koju pristajem. I zato pišite na popisu da sam Džidžikovljanka.

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba