Feministkinje ne ćute

Prije tačno dvadeset godina, Ujedinjene nacije su u Pekingu organizovale Četvrtu svjetsku konferenciju o ženama, na kojoj je glasovima 189 država članica, uključujući i Bosnu i Herceovinu, usvojena Pekinška deklaracija i Platforma za akciju.

Piše: Aleksandra Petrić za Radiosarajevo.ba

Ovaj dokument predstavlja okvir globalne politike za unapređenje ljudskih prava žena i sastoji se od dvanaest ključnih oblasti – žene i siromaštvo, obrazovanje i obuka žena, žensko zdravlje, nasilje protiv žena, žene i oružani sukob, žene i ekonomija, žene na pozicijama moći i u procesima odlučivanja, institucionalni mehanizmi za poboljšanje položaja žena, ljudska prava žena, žene i mediji, žene i okoliš i položaj djevojčica. Na ovoj Konferenciji učestvovalo je preko sedamnaest hiljada žena, dok je u Forumu nevladinih organizacija koji je paralelno održan u blizini Pekinga učestvovalo još oko trideset hiljada aktivistkinja i aktivista za ljudska prava.  

Događaji u okviru obilježavanja dvadeset godina od prihvatanja obaveza usvojenih i potpisanih u Pekingu su se počeli organizovati još tokom protekle dvije godine, a u septembru 2015.g. UNWOMEN, kao vodeća UN agencija čiji rad je usmjeren na unapređenje položaja žena i ravnopravnosti polova, će u saradnji sa kineskim vlastima organizovati sastanak sa šefovima država i vlada usmjeren ka obavezanosti za akciju na osnaživanju žena.

Naravno, ovo sve je visoka politika. I kao takva, veoma često je lokalno slijepa, nijema i gluha za stvarne potrebe žena čije živote reguliše globalno. Redovno sarađuje i podržava države koje otvoreno i skriveno diskriminišu žene i čine veoma malo da spriječe ili kazne akte nasilja protiv žena.

Tako su u danima koji su predhodili obilježavanju 8. marta, vlasti Narodne Republike Kine u istom tom Pekingu u kojem zajedno sa UNWOMEN nekoliko mjeseci kasnije planiraju sastanak visokog nivoa posvećen ženskim ljudskim pravima, uhapsile najmanje deset feminističkih aktivistkinja pod izgovorom ugrožavanja javne sigurnosti. Pet aktivistkinja se još uvijek nalaze u pritvoru a njihovo “ugrožavanje javne sigurnosti” uključuje zločin planiranja podjele letaka o ravnopravnosti polova i seksualnom nasilju i uznemiravanju žena, za šta se kineske vlasti tako otvoreno zalažu. Aktivistkinje za ljudska prava žena širom svijeta organizuju kontinuirane proteste podrške i upućuju zahtjeve kineskim vlastima da oslobode pritvorene aktivistkinje.

Za to vrijeme, UNIFEM mudro ćuti.

Jer, valja završiti planirani sastanak da bi se dala prilika šefovima da pompezno izreknu neiskrene rečenice o bitnosti žena i njihovog napretka i kako bi mogli upeglati izvještaje.  Jer, stvarno bi bilo nezgodno cimati kineze zbog par žena. Jer, šta su se one nadigle baš sada, na Međunarodni dan žena, kad mi za šest mjeseci planiramo obilježavanje originalnog Pekinga.  Jer, to je tako zgodno, simbolično - Peking 1995-te Peking +20 2015-te - ne možemo ga nikako u drugu državu premještati. Jer…Ma možda je i najbolje da se mi napravimo kako ništa nije bilo, pa možda, u stvari vrlo vjerovatno to niko neće ni primjetiti. Ššššš, ćuti. Samo ćuti.

Zato je važno da ne ćute feministkinje u Kini, isto kao što ne trebaju da ćute feministkinje u Bosni i Hercegovini. Jer, očito je da kada žene govore o svojim pravima onda je to izdaja, a kada to isto čine šefovi vlada onda je to benigna formalna obaveza. Teška koliko i periodični pregled stanja svakih par godina. Njima sastanak visokog nivoa u Pekingu sa UNIFEM-om, a ženama zatvor, osuda, i kazne.

Žene moraju djelovati kako bi zaštitile svoja prava, i omogućile drugim ženama koje nemaju pristup informaciju o tome kakvu podršku vladine institucije imaju obavezu da im pruže. Jer su se to obavezale zakonima koje su usvojile i obavezama koje su preuzele potpisivajući međunarodne dokumente, kao što je i Pekinška platforma za akciju, po svakoj od njenih dvanaest prioritetnih oblasti. 

Banja Luka, 20. mart 2015. godine