Estradizacija Divjaka

Piše: Vuk Bačanović

Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično.
(Miroslav Krleža)

„'SARAJOVO - Smrt četnicima i neofašizmu! Sloboda Republici Bosni i Hercegovini!' Jovan Divjak, Decembar 1992“. Ovo je natpis na baneru dobrodošlice, do jučer zatočenom, bivšem generalu ABiH, Jovanu Divjaku. Nije jasno radi li se o nekoj Divjakovoj izjavi iz decembra 1992 ili su parolu sročili oduševljeni građaski antifašisti. No, to i nije toliko bitno. Dobro pamtim taj decembar 1992. Tada sam napunio deset godina. Vrlo dobro pamtim i ravnogorsko granatiranje i folije na prozorima razbijenim od detonacija kroz koje puše hladan sjeverac. Za večeru i doručak jeo se samo hljeb. Bio je to poseban hljeb slatke korice, pomalo gnjecav. Pekao se u pretis loncu u nedostatku adekvatne rerne. Stogodišnji fijaker šporet „pozajmljen“ od porodičnih prijatelja koji su izbjegli iz Sarajeva, mogao je – loženjem cipela, granja i ponekog zaostalog drvenog predmeta – zagrijati samo trpezariju do ugodnih 17 stepeni celzijusa.

Antifašizam u Ikar konzervi

U dnevnoj sobi su se mrzle zalihe pitke vode. Ona se morala čuvati u kantama i kanisterima, budući da je voda je rijetko dolazila do slavina na desetom spratu nebodera u kojem sam živio. Struja i telefon bili su već odavno zaboravljen luksuz! Dobro se, dakle, sjećam onoga čega nije bilo. Dobro se sjećam svih progresivnih civilizacijskih vrijednosti i dostignuća bez kojih sam bio prisiljen odrastati. I sasvim se dobro sjećam da nije bilo ni antifašizma, pa makar mu general Divjak oduševljeno klicao! Bilo je antifašizma u to vrijeme, zapravo, u mjeri koliko je meso iz Ikar konzervi bilo zdrava hrana. Pa ipak, ako određeni prehrambeni proizvod dobro izreklamiramo i ako izgleda kao meso i, k tome, ima sličan ukus, to istovremeno ne znači da se da ga je ugodno žvakati i gutati, a kamoli da je dobro za razvoj.

 Identično je sa političkim proizvodima. Proizvođači će svakako profitirati bilo kao profiteri, bilo kao donatori kako bi smirili nečistu savjest, ili sebe prikazali kao dobrotvore. Šta su konzumenti zapravo progutali i kakve su posljedice po njihovo zdravlje daleko je manje važno. Kada je riječ o Jovanu Divjaku i svakoj drugoj političkoj ličnosti, svakako treba razdvojiti konkretnog čovjeka, od političke figure koja je pod ovim ili onim okolnostima imala ulogu u različitim interesnim političkim konstelacijama; u konkretnom slučaju, strategijama i taktikama različitih nacionalističkih klika u podjeli Bosne i Hercegovine. Divjak je Armiji BiH, možemo biti gotovo sigurni, pristupio iz ličnih antifašističkih (antinacionalističkih ubjeđenja) zbog kojih se, uostalom, i našao pred Vojnim sudom JNA. Isto tako možemo pouzdano tvrditi da je smatrao i vjerovao da pristupa antifašističkoj vojsci. Pouzdana su, dakle, generalova ubjeđenja i njegovo povjerenje u referendumske parole. Sve ostalo je stvar proizvodnje ratnih i poslijeratnih mitova.  

Divjak – ratno uputstvo za upotrebu

Divjak za ratne vlasti u Sarajevu nije bio ništa drugo do „antifašistička“ dimna zavjesa, kojom su se prikrivale i dalje prikrivaju različite grozote. Proizvodnja figure „poštenog Srbina“ Divjaka je bila korisna ne samo u prikrivanju šikaniranja, „humanog zastrašivanja“ nacionalno nepodobnih u cilju njihovog trajnog odlaska, već i razvodnjavanja priče o vrlo perfidno planiranim ratnim zločinima. Ono jest da su ratne vlasti Zenice pregovarale sa Karadžićem o „humanom preseljenju“ zeničkih Srba na Grbavicu, ono jest da je komandant specijalne jedinice MUP-a RBiH Zoran Čegar nedavno šokirao „građanstvo“ izjavom o „antifašistima“ koji su po Sarajevu „silovali djevojčice, iživljavali se nad njima, pa su ih bacali na ulicu i govorili da ih je ubio srpski snajper”, ono jest da se jedan od oficira „antifašističkih“ jedinica BiH, mnogohvaljeni Blaž Kraljević pozdravljao sa „Za dom spremni!“ i osnivao konc logore za civile, ono jest da su na stotine slučajeva nestalih srpskih civila u Sarajevu još nerasvjetljeni, ono jest da je još jedan „antifašista“ Ejup Ganić nemilice iskorištavao nesreću nacionalno nepodobnih za svoje bogaćenje, ali hej, sve to vrijeme su vlasti u Sarajevu mogle uskliknuti: „Mi imamo generala Srbina antifašistu!“ Logika ondašnjih i posljeratnih patriJota išla je otprilike ovako: „Ono jest da je, po sopstvenom priznanju, imao ovlasti koliko i ikebana i da je ponižavan držanjem u pritvoru u blizini Konjica, ono jest da je jedva izvukao živu glavu, ali evo, zar nismo mi najbolja vlada na svijetu, jer smo čovjeku koji nam se pridružio iz iskrenih pobuda nabili svoje oznake na glavu i radili s njim šta smo htjeli, njime manipulisali i dalje to radimo? Ono jest da smo „naknadno“, tek nekad nakon Divjaka, iz JNA primili i Rasima Delića i ono jest da on nije čamio u zatvorima niti bio ikebana, iako je bio u JNA dok je ista ukopavala tešku artiljeriju oko Sarajeva! Ali koga to briga! Mi imamo „generala Srbina antifašistu“ i imamo ga i za posljeratnu, tranzicijsku estradizaciju društvenih odnosa.“ Mogli bismo se, u ovom kontekstu, zapitati zbog čega 1992. ni jedan general JNA, pa ni Divjak, nisu osnovali neku četvrtu, partizansku, radničku, istinsku antifašističku vojsku? Zbog čega su svi redom okrenuli leđa vrijednostima kojima su učeni? To je, međutim, tema za daleko širu raspravu.

Kako prodati sve, pa i antifašizam

Sasvim je jasno da su i Divjak i ljudi koji ga cijene i poštuju radi antifašističkog oprdjeljenja , zapravo, žrtve jedne monstruozne manipulacijske mašinerije. Divjak sveden na jedan od „brendova“ kulture spektakla (p)ostaje koristan manje-više svima. Čak i srpskim nacionalistima, buduči da njegovim oslobađanjem, imaju savršenu podlogu da nastave naricati kako se sudi samo Srbima, ali ne i Hrvatima, Bošnjacima i „srpskim izdajnicima“.

 Zakulisni igrači koji stoje iza Divjakovog hapšenja dobro su znali da, nakon fijaska sa Ganićem, ne postoje šanse da Divjak bude izručen Srbiji. Pa ipak, poslužio je kao dobar amortizer prilikom Mladićevog i Hadžićevog izručenja u Haag. Taman toliko da Boris Tadić prilikom svoje posjete Sarajevu i druženja sa estradnim zvijezdama "patriJotima" ima na čemu „zaklackati“ pravdu i krvidu na tasu anglosaksonskog buržoaskog prava, izazvavši, naravno, odgovarajuću patriotsku histeriju. Zvanično Sarajevo, s druge strane, zna da u entitetu u kojem skaču cijene struje i drugih energenata, a svakim danom u stečaj odlazi sve više preduzeća, u kojem je nekoliko stotina hiljada nezaposlenih, izljev patriotizma nikada nije na odmet! Nije baš da smo u svemu gubitnici! Evo, još jednom smo „dobili“ Srbiju! To što 1 posto imaginarnih „nas“ gca u opscenom bogatstvu, a drugi nemaju gotovo ništa, manje je važno! Hej, pa imamo generala! Našeg Čika Jovu, našu legendu! Neko će se zapitati, kakve veze Divjak ima sa tim manipulacijama? On je pošten čovjek, humanista! To je tačno, ali ovdje nije o tome riječ. Riječ je da Divjak, uprkos tome što je sam za vrijeme svoga bečkog sužanjstva izjavio da se njime manipuliše, ponovo pristao na svoju estradizaciju. Ponovo se, unatoč svemu, prizivao „patriotizam“ i govorilo "Ovo je Bosna!"  Izgovor da je to učinio za svoje poštovaoce i prijatelje, a ne za maniplatore ne stoji! Svaki javni „patriotski“ istup te vrste koristi jedino manipulatorima, ratnim i poratnim komercijalizatorima, estradizatorima i privatizatorima „antifašizma“. Nije zgoreg ponoviti da ljudi koji podržavaju Divjaka – ako izuzmemo estradne profitere koji su uvijek tu da se „prislone“ i uslikaju – nemaju pogrešne motive i nazore. Oni jednostano još uvijek nisu sa javnih nastupa zdrali magle manipulacije vladajućih klika i na postojeće društvene odnose pogledali trezvenim očima. U tome ne smije biti izuzetaka. Drugim riječima: drag mi je (Sara)Jovo, ali mi je istina draža!