Emancipacije nema, i (ne) zna se kad će

Prije par dana, Duško Milinovski, predsjedavajući Komisije za zaštitu oddiskriminacije Makedonije je, komentarišući visoku stopu razvoda u ovoj mentalitetom nam bliskoj državi, oprao konzervativne državne politike od odgovornosti, istovremeno optužujući žene za favorizovanje zapadnjačkih emancipatorskih trendova time što odlažu stupanje u brak trčeći zaobrazovanjem i karijerom. 

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba 

Milinovski je takođe konstatovao krizu dominacije muških partnera u braku (koju je okarakterisao kao stereotip u smislu da muškarci samo prividno dominiraju), što je dovelo do toga da se brakovi rasturaju i nakon malih nesuglasica. Kao odgovor na kataklizmu, Makedonija otvara jedanaest bračnih savjetovališta koja će, prema njegovim riječima, uticati na smanjenje stope razvoda. I privesti žene rodu i domu njihovom.  

Bosna i Hercegovina je tu negdje. U trendu smo. Sudeći prema zvaničnim podacima, u prosjeku svaki šesti do deseti brak se okonča razvodom. Imamo i mi svoje stručnjake i stručnjakinje, kao i javne zvaničnike i zvaničnice kojima je mandat i odgovornost da štite zakonom garantovana prava i sprečavaju svaki vid diskriminacije, koji će bez puno razmišljanja slegnuti ramenima i apokaliptično poentirati da je emancipacija žena nezaustavljivo zlo koje će porodicu i sve u njoj uništiti k'o da je nikada bilo nije. Njihove analize nerijetko direktno optužuju žene za netolerantnost, nestrpljivost i nespremnost na žrtve koje brak i porodica neminovno donose sa sobom.

Kako je lako kad je šema jasna, jednostavna. I kada se ima koga za optužiti. Samo da se ne prizna degeneričnost dvostrukih društvenih standarda. Ne samo da smo iskopali rupu, nego sami sebe zatrpavamo bez pauze. 

Svakodnevno i već dugi niz godina tragam za tom „zločestom“ emancipacijom u ženama oko sebe. Nikako da mi se dogodi bliski susret sa omraženom neprijateljicom bračnog i porodičnog sklada. Umjesto nje, u pravilu, vidim nezadovoljne ili prividno zadovoljne žene koje ne samo da nisu emancipovane, već su im brak i porodica nametnuti kao primarni lični identiteti, osnovna mjerna jedinica njihove uspješnosti i istovremeno osnov za legitimitet diskriminacije brižljivo umotane u tradicionalne  i tržišne vrijednosti. 

Imidž porodične žene, majke, njegovateljice je nezaobilazna i ključna karijerna karakteristika bez koje nema dobre političarke, akademkinje, naučnice, poslovne žene, direktorice, načelnice, šefice ili bilo koje od drugih, društveno prihvatljivih uspješnih žena u Bosni i Hercegovini... Sve su redom uspjele ne zahvaljujući vlastitom trudu, odricanjima i želji za profesionalnom ostvarenošću, već primarno zahvaljujući razumijevanju svojih muževa i porodice, koji im dozvoljavaju njihove karijere, sve dok i dalje neumorno spremaju, peru, kuvaju i staraju se da je svima potaman. 

Osim toga, njihovo održavanje u karijerno uspješnom svijetu je uslovljeno spremnošću da, u svakoj prilici, javno ističu isforsiranost i nebitnost postojanja i uticaja podjela na muško i žensko, na svakom koraku i vlastitim primjerom. One su tu, spremne da u svakom trenutku potvrde da su u svemu ravnopravne sa muškarcima, te da diskriminacija žena  nije stvarnost, već zapadnjački trend uvezen skupa sa emancipacijom i omraženim feminizmom. Time su još dragocjenije jer održavaju privid emancipacije žena, uz istovremeno obesmišljavanje potrebe za bilo kakvom intervencijom države kroz zakone, politike i prakse jednakih mogućnosti. Žene koje iz bilo kog razloga nisu zadovoljile čarobnu formulu sklada braka, porodice i karijere nisu zaslužile ulazak i opstanak u svijetu moći i profita u kojima će im, tradicionalno dobri momci, klimoglavom odobriti njihovu savršenu kompletnost. 

Negdje daleko dolje, ispod ovog „harmonizovanog“ bračnog i karijernog svijeta, žive žene Bosne i Hercegovine kojima isti taj brak i porodica predstavljaju negativnu karakteristiku, jer ih poslodavci škartiraju kao nepoželjne i neproduktivne. One svoj brak i porodicu žive daleko od očiju uspješnog poslovnog svijeta i poslodavci ih 'ladno i nesmetano ucjenjuju brojem i uzrastom djece ili planovima da ih imaju, trudnoćama i testovima na trudnoću, kao i drugim diskriminatorskim politikama kojima im uskraćuju posao ili otimaju zaradu zbog svega navedenog. I pride. Žene iz ovog svijeta rađaju za pronatalitetne politikekoje im ne nude nikakvu stvarnu zaštitu i za njih nema poslovnih aranžmana koji će im omogućiti da budu sistemski primjer ravnopravnosti. 

Između ova dva svijeta nema ničega. Ne poznaju se, niti se mogu međusobno razumjeti. U njima je ponajmanje istinski emancipovanih žena. A nema ni emancipovanih muškaraca. 

Ako vam ovo što napisah nije normala, onda vjerujem da znate šta vam je činiti.