Dragan Čović - ugroženi vladar

Piše: Vuk Bačanović

Danas bi se konačno trebao formirati Dom naroda Federacije BiH, a dva HDZ-a će biti „konstruktivna opozicija“ (šta god to da značilo). Tako se prividno rasplela petomjesečna agonija u kojoj se prijetilo vojnim akcijama, uspostavljanjem trećeg entiteta, pretvaranjem ulica u Federaciji u ulice Tripolija i drugim apokaliptičkim scenarijima. Međutim, scenarij koji je trenutno u fazi izvođenja jeste scenarij koji su HDZ-ovi gotovo sigurno unaprijed isplanirali s obzirom na najavljeni masovni protest  pod parolom„Odzvonilo je“ zakazan za danas u Zapadnom Mostaru.

Nema sumnje da će ovo „događanje naroda“ označiti početak nove faze zbijanja hrvatskih redova u BiH pod okrilje HDZ-ove „crne reakcije“ započete sa ostalim tzv. nacionalnim „probuđenjima“ početkom 90-tih godina. Nema sumnje da će „ugroženost“, kao i „majorizacija“ u novoj fazi crne reakcije biti potencirani više nego ikada i da će nova crna reakcija akumulirati bunt mlađe populacije upravo u tom pravcu. Ne treba posebno objašnjavati o kakvoj se katastrofi radi za bilo koji oblik lijeve političke angažovanosti u BiH. To ipak ne znači da ljevica nije dužna dati odgovarajuću analizu o kakvom se procesu radi, i kako na osnovu postojećih činjenica pravilno djelovati.

Da se slučaj Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH može, tek tako, jednostavno svesti na odnos ugnjetačke i ugnjetene nacije, odnosno ugnjetačke i ugnjetene nacionalne buržoazije, bilo bi lako prihvatiti argument ugroženosti i, u ovom slučaju, presuditi u korist Hrvata i njihove buržoazije ma kako crna bila. Onda bismo morali zaključiti da je uništenje te crne opcije unutrašnja hrvatska stvar i da će ono, bez ikakve sumnje, nastupiti onda kada je većina Hrvata više ne bude mogla trpjeti, odnosno onda kada se raspadne njena snaga i sposobnost nacionalističkog manipuliranja. Međutim, stvari nisu postavljene tako jednostavno, budući da su odnosi nacionalnih vladajućih klasa u Bosni i Hercegovini (i njima trenutno služećih naroda) daleko od toga da se mogu posmatrati kroz odnos „ugnjetač-ugnjeteni“!

Kada podržavaoci dva HDZ-a Hrvate u BiH (izjednačavajući pri tome interese većine sa uskim stranačkim interesima) pokušavaju proglasiti potlačenim narodom, a ponekad doslovno „Kurdima“, onda zaboravljaju navesti podatak kada je neka kurdska buržoaska stranka u Turskoj u svojim rukama imala više profitabilnih ministarstava, a ponajprije ministarstvo finansija? Ili, da li se danas u „demokratiziranoj“ Turskoj, nekoj od kurdskih, ili čak armenskih stranaka nude četiri profitabilna ministarstva, o kojih je jedno ministarstvo finansija, uključujući jedno od državnih ministarstava i mjesto državnog premijera? Napokon, u buržoaskom Daytonskom sporazumu je jasno naglašeno da su konstitutivni narodi, a ne stranke koje delegiraju pripadnike određenih naroda. Drugim riječima, HDZ ne može nekom „Lagumdžijinom Hrvatu“, koji bi zauzeo jedno od hrvatskih ministarstava prigovoriti da je manje Hrvat ukoliko je sljedbenik socijaldemokratske političke opcije.

Napokon, zbog čega takav prigovor ne upute novoj „studentskoj majci“ Miloradu Dodiku, koji je za hrvatskog potpredsjednika izabrao notornog srpskog nacionalnog šovinistu Emila Vlajkija, koji se doslovno preko noći transformirao u Hrvata?

No, tu svakako dolazimo do jednog od bazičnih problema na bh. političkoj sceni, koji HDZ-u i drugim „crnim“ strankama ne daje za pravo, ali im daje ogroman prostor manevrisanja, kao i argumenata: Socijaldemokrati nisu na svoju stranu uspjeli pridobiti većinu glasačkog tijela srpskog i hrvatskog naroda u BiH. Koliko god dežurni „Bosanci i Hercegovci“ u socijaldemokratskim redovima (uključujući prikrivene bošnjačke nacionaliste i „patriote“ među njima) ignorisali da ovi narodi postoje, da je njihovo postojanje rezultat dugih i komplikovanih istorijskih procesa i socio-ekonomskih odnosa, ta će im se činjenica, poput bumeranga, vraćati u facu.

Očigledno je da je, kada je u pitanju pridobijanje hrvatskih i srpskih masa, bilo potrebno razraditi daleko drugačije političke strategije od površnog, ispraznog i bošnjačko-patriotskim narativima ispunjenog „Bosanstva i Hercegovstva“!

Postojeća situacija, koja po svemu ide na ruku navodno ugroženoj crnoj hrvatskoj opciji stoga nije samo rezultat „crne“ propagande, već i fatalnih grešaka Lagumdžijinih socijaldemokrata. Za razliku od KPJ, koja je u sveopštoj međunacionalnoj klanici Drugog svjetskog rata uspjela oko univerzalne antifašističke borbe okupiti najprije većinu ugnjetenih Srbe, a potom i drugih naroda u BiH, SDP, realno, pod svojim okriljem ima isključivo Bošnjake i malo šta čini, ili umije da čini, da se takva situacija promijeni. Čović je dobio veliki teren za širenje svoga nacionali-šovinističkog crnila upravo zahvaljujući ovim ključnim socijaldemokratskim nedostacima.

„Fenomen“ sarajevske kvaziintelektualne elite Željko Komšić, isplatio se isključivo lično Zlatku Lagumdžiji, budući da je Komšić partiji donio harizmu „čovjeka iz naroda“, koju hladni i proračunati Lagumdžija nema.

„Čovjek iz naroda“, međutim, uprkos nagovaranjima nekih razumnijih članova stranke, nije pristajao da obilazi krajeve sa većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH i da se upoznaje sa tamošnjim prilikama, te, na radost HDZ-a, nije postao čovjek ni djelića tamošnjeg naroda. Tako se su se SDP-ove greške, uz Lagumdžiju, isplatile i Draganu Čoviću, koji danas u Mostaru sebe intronizira kao mučeničkog, ugroženog, neprikosnovenog gerilskog vladara „potlačene“ nacije. No, budući da, kao ni Milorad Dodik, niti bilo koji političar u BiH neće učiniti ništa na povećanju zaposlenosti ili smanjivanju socijalne bijede, ni takav ga manevar neće spasiti od neumitne propasti. Nanovo iznenađujuće, ali stvari se u prirodi i ljudskom društvu, uvijek okrenu u svoju suprotnost.