Dozvoljeno pušenje zdesna!

Piše: Vuk Bačanović

MUFTIJA “Na sahrani Warner Bros crtanog filma “Duško Dugouško i Gicko Prasić” pjevao je hor novopazarske medrese ‘Isa beg’. Kopija filma je stavljena u tabut, dok je imam, inače frontmen grupe ‘Zabranjeno pušenje’ Sejo Sexon, klanjao dženazu i upitao prisutne jesu li likovima iz crtanog filma halalili...” Ne, ovo nije razlog da se ponovo digne dreka oko “dženaze krmetu” kao onomad kada se Sus domesticus ukazao na FTV-u. Radi se o opisu performansa iz nešto paralelnije realnosti u kojem mjesto događaja nije Drvengrad, sahranjeni film nije “Umri muški 4”, a vjersko lice ne glumi bivši pjevač ‘Zabranjenog pušenja’ Nenad Janković, koji je spomenuti film ‘sahranio’ u januaru godine gospodnje 2008. Ustvari, ni realnost nije mnogo paralelnija.

Članovi sarajevskog ‘Zabranjenog pušenja’ prisustvovali su u Novom Pazaru predavanju glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, poznatog po vođenju vrlo miroljubive politike u lokalnoj zajednici i šire, a koja nekako uvijek završi u pozivu na getoizaciju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi na početku 21. vijeka. Muftija je, po riječima frontmena Sexona “veliki fan ‘Arabeski’ i ‘Shadrwan Coda’” i jako mu se dopada “ono” što Pušenje radi. Iako je moguće da se radi o avazoidnom traču, navodno je Sexon, muftiji tom prilikom kazao da su mu “tribine kao Rock 'n' Roll”.

E zamislimo sad neku samo malo paralelniju realnost. Zukorlić je medijski zamorac jedne od hiljada američkih reality emisija, u kojima brižni voditelji unesrećenim dušama pomažu da postanu ono što su cijelog života priželjkivali. Sejo Sexon muftiji pomaže da postane ono što je oduvijek potajno sanjao: da bude Rock zvijezda! Gledali bismo tako Seju kako muftiju vodi kod raznih vlasuljara, kozmetičara, učitelja gitare, da bi Zukorlić na kraju emisije pred svekolikim džematom strastveno odsvirao par naučenih rifova, uzevši umjetničko ime Obrazli Zukorlija. 

Paralelnu realnost na stranu, očigledno je da se u spomenutom slučaju radi o recidivu 90-tih kada je za rokere bilo cool da se uslikaju sa popovima i obrnuto. Valjalo se prilagoditi novim prilikama na tržištu i tušnuti što više kaseta i svetih sakramenata po što boljim cijenama. Cijene su, na kraju ipak bile prevelike. Jasno je da se koketiranjem s muftijom nastoji ‘šuknuti’ bivšem pjevaču Neletu, ali to je svakako sporedna namjera. Paralelno-realni, a zapravo vrlo realni dijalog članova “Zabranjenog” i Muftije glasio:

“A bil nam ti hodža tušio CD-ove po džamiji ako te promovišemo? Puno je piratluka pa po dućanima teško idu, al na tvoju riječ...”
“Ih, bi, kako ne bi! Davaj ‘vamo!”

CRVENI MUFTIJA A u Srbiji se, nekako u isto vrijeme, našao i “crveni muftija” Zlatko Lagumdžija. Nakon što je očistio svoje pionire Bajrovića i Suljagića, koji su, prema posljednjim vrlo neozibljnim istraživanjima, ni više ni manje, presudili Gadhafiju i tako (lukavim planom) lišili reisul-ulemu Cerića novca za rezidenciju, Lagumdžiji je potreban novi podmladak. Našao ga je u vječno mladom Borisu Tadiću. Zamislimo sada scenu koja bi se odigrala da je Lagumdžiju kojim slučajem pratio jedan od nesuđenih nasljednika: Željko Komšić. Tri tjelohranitelja drže razjarenog hrvatskog člana predsjedništva dok urla: “Pust’te me ba, ma 'oću bolan da ga po prstima, po prstima da ga puknem!” Laumdžija ga smiruje, mudrim savjetom brižne majke: “Nemoj, sine Željko, to je naš advokat!”

OD MUFTIJE K MUFTIJI Ibrahim Hadžibajrić, načelnik sarajevske Opštine Stari Grad, odlučio je napustiti SDA, jer ona više nema snagu “reformističkog pokreta”, koji ga je “omamljivao”, te više nije u skladu sa “idejama, ciljevima i vizijama... prvog predsjednika g. Alije Izetbegovića.” Neće Hadžibajrić više da trpi “pojedinačne, sitnosopstveničke interese”, te se zaputio pravo u SBB, koji mu “pruža mogućnost da ostane odani patriota svoje zemlje”. Zbogom bivša stranko Fikreta Abdića, zbogom nado Bičakčića i Čengića, zbogom uzdanice braće Latića, zbogom utočište Šaje, Ćele, Cace, Alemka i drugih sitnosopstvenika, koje sam, jadan, trpio 20 najtežih godina! Dobro jutro stranko Fahrudina Radončića, dobro jutro svijetlo utočište Bičakčića i Čengića i, ah da, Safeta Halilovića... i.. hm... uzdanico braće Latić... i... i onog Lipovače što hvali sposobnosti Fikreta Abdića i... Nasera Keljmendija i Nasera Orića i... Fahrudina Radončića...

Nakon nekog vremena, dolazi Hadžibajriću u san duh Alije Izetbegovića i pita ga: “Je li Hadžibajriću, što nas iznevjeri?”
“Nisam predsjedniče, ja samo slijedim vašu viziju, a ne sitnosopstveničke interese, ja sam patriota!”
“Aha, a reci mi bogati, ima l’ te vi u stranci tajkuna, koji su, mašallah, pošteni ko onaj moj Bičakčić što vam dođe na kongres?”
“Ima, ima predsjedniče!”
“A jeste l’ za cjelovitu BiH ko što sam i ja bio?”
“Kako to mislite predsjedniče, jel’ ujutro, popodne ili naveče?”
“Jel’ ti postavljaš pitanja ili ja iz groba?
“Vi, veliki vizionaru!”
“Pa što nas onda napusti, p.... mu materina???”

OD MUFTIJE U LUDNICU Jedan od uposlenika korporacije koju promoviše Zabranjeno pušenje, Zlatko Lagumdžija naziva “državotvornom”, a čijih se trenutnih političkih talova drži Hadžibajrić, imam Nezim Halilović Muderis, održao je, prigodom 8. marta, prigodno predavanje u džamiji kralja Fahda na sarajevskom Mojmilu. Objasnio je svekolikom džematu kako je ovaj praznik izmislila “Njemica Klara Zetkin” i to kako bi ženama bilo dopušteno da abortiraju djecu u bilo kojem stadiju trudnoće, a sve kako bi muslimankama bio oduzet njihov moral. Tako se to, uza sve druge osude “bezbožnog materijalizma” zbori i po crkvama u Srbiji, čiji su veliki fanovi Nele Janković i Emir Kusturica, u kojima se pobožno presamićuje Lagumdžijin “advokat” Boris Tadić, kao i mnogi “Hadžibajrići” koji doživljavaju prosvjetljenje prelazeći iz ove u onu najnoviju, vizionarsku “našu” stranku!

Kapitalizam u fazi svoga rastakanja, kada su u pitanju ljudi, ne može proizvesti ništa “najnovije” i ništa “vizionarsko”, osim klovnova i samoparodirajućih karaktera. Jedan drug je primijetio da u današnjem svijetu svi veliki satiričari, komotno, mogu ostati bez posla. Dnevne i sedmične novine su ih odavno nadmašile i učinile bespotrebnima, baš kao što su nekadašnji kritičari društvenih klovnova i karikatura nadmašili sami sebe u karikaturalnosti koju su nekada ismijavali.