Djeca s kolodvora zlo

Radiosarajevo.ba
Djeca s kolodvora zlo

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Danas, u srijedu šestog novembra, nadležni inspektori će – ako nisu poranili, pa već i završili –obaviti razgovor sa učenicama Mješovite srednje škole u Tuzli, a povodom njihovog združenog fizičkog napada na školsku kolegicu. U petak, prvog dana pretposljednjeg mjeseca ove godine, tri su cure, malo prije pet sati popodne, pretukle djevojku čije batinanje su gledali đaci opremljeni mobilnim telefonima. Jedan je, nije važno koji, sve snimio, pa je kratki video završio na You Tubeu i, nekoliko dana poslije, na skoro svim bitnim portalima u regiji. Amateru snimatelju roditelji napadnute djevojke su, kažu, zahvalni za dokaz maltretiranja njihove kćerke. Neki drugi roditelji, oni čija su djeca tukla, prisustvovat će saslušanju u Tuzli: dvije od tri napadačice su maloljetne, pa ih zakon štiti kao takve.

Neće, dakle, danas na repertoaru biti uobičajenih metoda iz davnih vremena mog života prije lične karte, kada je milicija, brzo i efikasno – silom, jer drugačije ne ide - popravljala ono što su pokvarile kuća i ulica. Strah od palice je, jednostavno, u nekim slučajevima, bio i ostao najbolja terapija za manjak uljudnosti.

Sistemska proizvodnja šljama

Teško je reći šta je u ovoj, tuzlanskoj priči, najgore, je je sve jednako grozno. Računajući i kasniju Facebook prepisku u kojoj su se tri agresivne djevojke – toliko nepismene da je začuđujuće to što su uopće završile i osnovnu školu – naslađivale učinjenim.

Opišimo još jednom, trebat će, ovaj događaj: tri djevojke su, naočigled desetina drugih đaka, izvele jednu učenicu iz škole, odvele je na obližnji parking i tamo, pred publikom, istukle. Niko, ali niko, od svih tih promatrača, nije niti pokušao pomoći žrtvi. Neki su, vidimo, i snimali.

„Ja uporno tvrdim da su političari najodgovorniji kreatori društvene klime u kojoj ljudi stječu iskustvo da se jedino nadmoć, nasilje i zločin isplati, a da se pameću, talentima i radom služe samo slabići. I to je izvor i rastućeg maloljetničkog nasilja i organiziranog kriminala. Oni prvi odrast će u ove druge. Mi smo se kao društvo raspali. Mi smo u rasulu. Jer ne njegujemo ni elementarne vrijednosti koje neki oblik ljudskog zajedništva čini društvom, društvenim organizmom. To su bar dvije: solidarnost i pravednost“, rekao je prije punih pet godina, u intervjuu Jutarnjem listu, Renato Matić, sociolog i autor knjige Društvena promocija bezakonja i upitao se, poprilično naivno, „što je s odgovornosti roditelja koji djecu nisu naučili razlikovati dobro i zlo“.

Napad na učenicu jedne srednje tuzlanske škole, po svojim je posljedicama, naravno, neuporediv sa ubistvom Denisa Mrnjavca, ali je u mnogo čemu sličan. I tada su, sjećamo se, neki kreteni ušli u tramvaj, odabrali žrtvu i u dječaka zarili nož, dok su ostali putnici, mirno i dostojanstveno, gledali kroz prozor. U Tuzli nije pala mrtva glava, dok su učenici gledali u displaye mobitela.

Svugdje i u svakom društvu se dešavaju incidenti poput tuzlanskog. Na lopove, ubice, nasilnike i agresivnu djecu mi nemamo ekskluzivno pravo. Mi, međutim, kao i okolna društva, o čemu govori Matićeva knjiga, imamo sistemsku proizvodnju šljama, započetu devedestih godina prošlog stoljeća, kada je naglašeni patriotizma pojedinaca ili grupa, postao opravdanje za njihovo nezakonito ponašanje u vremenu između bitaka. Onoga trenutka kada su ratne zasluge suspendirale odgovornost za krivično djelo, nestala je ta famozna razlika između dobra i zla. Sve poslije bio je logičan slijed produbljivanja ponora, praćen tranzicijom koja je poštenje obesmislila do krajnjih granica, dok je, sa prestankom oružanih sukoba, podobnost u različitim oblicima zamijenila domoljublje.

Primjeri

Današnja djeca na pragu punoljetvstva, koliko, izuzev jedne, već osamnaestogodišnjakine, imaju učesnice tuzlanskog događaja, rođena su i odrasla u društvu u kojem, da se poslužim primjerom iz Matićeva intervjua, penzionerima zbog duga na koji su prisiljeni isključuju struju, dok se krupni zločini neregistriraju ili se za njih nalazi opravdanje, što ih, u konačnici, legitimira. Nestanak poštenog rada kao baze pristojnog života, obesmislio je roditeljske autoritete: ovovremeni očevi i majke nemaju niti jedan dokaz da se isplati biti fin. Sa druge strane, hrpa je primjera koji pokazuju „da se nadmoć, nasilje i zločin isplati, a da se pameću, talentima i radom služe samo slabići“.

Promatrati napad na jednu učenicu Mješovite srednje škole u Tuzli kao izoliran slučaj, znači zatvarati oči pred stvarnošću od koje će gora biti budućnost. Jer, da ponovimo, maloljetni nasilnici i nasilnice su proizvod sistema krivih vrijednosti i kao takvi će odrasti u ozbiljne, krupne kriminalce i, ako se uopće tako kaže, kriminalke (podzemlje, uostalom, odavno nije ekskluzivno muški prostor, što potvrđuje i tuzlanska narko dilerica Margareta Hadžić). Naime, u svaki akt maloljetničkog nasilja, bez obzira na njegove posljedice, ugrađeni su isti oni mehanizmi koji organizirani kriminal čine privrednom granom u usponu. Dakle, navodno reformirano, zapravo dubinski politizirano sudstvo, u kojem umjesto stručnjaka imamo partijske namještenike, ovisne o centru moći koji ih je instalirao i samim tim podložne svakoj vrsti uticaja; zatim razvlašćena i ponižena policija, od koje se očekuje da probleme rješava mirnoćom Dalaj Lame - dovoljno se sjetiti slučaja racije u Zujevini i suspenzije specijalaca, jer u akciji privođenja sarajevskih kriminalaca sa dosijeima debljim od Braće Karamazov, nisu nosili akreditacije sa slikom, imenom i prezimenom, što, uzgred, ne radi niti jedna takva jedinica nigdje na ovom svijetu; te i prije svih, stranke koje u višepartijskom sistemu gaje jednopartijski  model upravljanja, što dovodi do inflacije podobnih i, samim tim, povlaštenih, dovoljno brojnih da mirnim, poštenim građanima ne ostane mjesta i prihoda za pristojan život kojim će onda vlastitoj djeci svjedočiti da se, ipak, ne isplati baviti kriminalom. Bez obzira je li riječ o klasičnom ili onome sa aktovkama i u rukavicama.

Djeca, kao što zna svako ko ih ima, najbolje uče na primjerima. Tri mlade Tuzlanke su, vidimo, lekciju o stvarnosti savladale i prešle na praktičnu nastavu, pokazavši se kao odlične učenice i buduće probitačne građanke društva u kojem se u svakom zlu, na kraju, vidi neko dobro za one što zlo čine pred očima i mobitelima uplašenih ili od svakog osjećaja solidarnosti i pravednosti operiranih promatrača koji, kada već nemaju dovoljno snage da tuku, perverzno uživaju u promatranju batinanja drugih.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije