Distrikt CAPAJEBO

Piše: Emir Imamović

Prijedlog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, o Sarajevu kao distriktu, vrijedan je i pažnje i podrške, čak i ako se njegova potpuna provedba čini nemogućom. Podsjetimo, Izetbegovićeva je ideja da Sarajevo u svojim prijeratnim granicama i priključenom Općinom Kiseljak, postane zasebna administrativna jedinica unutar BiH. Nešto kao Brčko, ali sa, naravno, većim ingerencijama – onima kakve priliče glavnom gradu države.

Današnja BiH je, ma kako to moglo zvučati, krajnje neprirodna zajednica. U isto vrijeme je i unija tri naroda i federacija dva; zajednica jedne monoetničke regije koja funkcionira na principima građanske demokratije i druge koja će nakon sporazuma SDP-a i HDZ-a biti politički potpuno podijeljena... U takvom okviru, istini za volju, sve je moguće, pa da i glavni grad Bosne i Hercegovine istovremeno bude i prijestolnica jedne od njene dvije pokrajine.

Kada naša bliska prošlost ne bi bila onakva kakva je, a naša sadašnjost skoro ista, samo što se ne puca, ne bi bilo sporno da Sarajevo bude nešto kao Beograd u Jugoslaviji: i državna prijestolnica i glavni grad jedne federalne jedinice – Srbije. No, ako su bosanska iskustva i usporediva sa tuđima, ono što danas imamo, jednostavno ne postoji drugdje: nema na cijelom svijetu ni kompliciranije ni nakardnije ustrojene države od Bosne i Hercegovine i zbog toga nam primjer Beograda iz vremena SFRJ ili bilo kojeg drugog glavnog grada sa pozicijom donekle sličnom sarajevskoj, ama baš ništa ne znači.

U intervjuu za BN Televiziju, Abdulah Sidran je, govoreći u, istina, drugom kontekstu, upotrijebio termin upriroditi za procese koji će BiH ili njene dijelove učiniti funkcionalnijim. Pretvoriti, dakle, Sarajevo u distrikt, značilo bi upravo to: upriroditi njegovu poziciju prijestolnice jedne užasno složene državne zajednice.

Možemo mi do vijeka zatvarati oči ili ignorirati činjenice, ali Sarajevo je dominantno bošnjačko-muslimanski grad. Bošnjaci imaju apsolutnu većinu, potpunu političku moć, na javnim funkcijama ih je najviše, dok ritam grada funkcionira u skladu sa religijskim pravilima najbrojnijih među Sarajlijama.

Ukoliko bi, sa druge strane, novo Sarajevo uključivalo i svoje prijeratne, današnje srpske općine koje čine Istočno Sarajevo, te Kiseljak kao hrvatski gradić, posljedično bi isto to Sarajevo postalo i grad u kojem Srbi i Hrvati imaju dio stvarne političke moći, ali i društveni uticaj koji proizilazi od obnašanja javnih funkcija koje više ne bi bile ekskluzivno bošnjačke.

Promjena sarajevskih granica i njegova formalna „bosnizacija“ ne znače, naravno, da bi prijestolnica u roku odmah postala multi-raj, evropski Jeruzalem ili nešto treće što dobro zvuči, samo nema blage veze za stvarnošću.

I u tom distriktu bi, kao i danas u sarajevskoj regiji, funkcionirala tri odvojena društva definirana prema etničkoj pripadnosti onih što ih čine. Naša su sjećanja živa, a traume tolike da će za Bošnjaka sa Čengić Vile, Pale biti „njihove“, kao što je i Srbinu iz Lukavice Baščaršija – inostranstvo. Ono u koje se, istina, može otići bez problema, ali ne i sa osjećajem sa kojim se iz Pala ide na Sokolac, odnosno sa Alipašinog na Mejtaš.

Generacije sa iskustvom rata su, međutim, učinile najviše što su mogle: iz jezika mržnje prešle u tiho nepodnošenje, a sve ostalo će doći nakon naših života i šta god to bilo, mi se pitati nećemo, pa nema potrebe ni nagađati hoće li Distrikt Sarajevo biti okvir mogućeg civilizacijskog komuniciranja onih čiji su djedovi pucali jedni na druge. Ono što već znamo jeste da politički monoetničko Sarajevo sigurno neće. 

„Ideje nisu krive za ono što ljudi učine od njih“, rekao je neko pametan. U zemlji majci svih ludila, dobre ideje najčešće nemaju šansu niti da budu upropaštene.

Tako je, eto, gradonačelnik Istočnog Sarajeva Vinko Radovanović, komentirajući Izetbegovićev prijedlog, već rekao: „To je za nas neprihvatljivo, i bespredmetna je svaka priča o tome. Nekada se o tome možda i moglo razgovarati, ali nakon što je tokom rata u BiH oko 120.000 Srba moralo da napusti svoje domove i imanja u Sarajevu - to je zaista bespredmetno“, dok iz Savez za bolju bućunost Fahrudina Radončića poručuju: „Sarajevo neće i ne treba biti distrikt, jer je u pitanju zamka da se Bosna podijeli na tri entiteta i dobije 'muslimanska republika' na relaciji Zenica- Tuzla- Bihać. Očigledno je da SDA nije odustala od te paratvorevine i da je čak spremna žrtvovati Sarajevo za tu historijski odbačenu ideju i napraviti uslugu kreatorima tzv. Herceg - Bosne kojima svakako nije bilo uopće stalo do Kiseljaka. Patriotske snage BiH će svakako naći demokratske odgovore da zaustave potpuno razobličenu SDA i njene namjere”.

To što je nemoguće odrediti koja je od dvije navedene reakcije budalastija – niti se o problemima Sarajeva moglo razgovarati prije nego je došlo do uzroka tih problema, niti je zdravom razumu dokučivo kakve tačno veze ima pretvaranje Sarajeva u grad sva tri konstitutivna naroda sa muslimanskom republikom na čijoj uspostavi je upravo Radončićeva medijska imperija redano radila – ne znači da neće imati efekta. Male su, dakle, ako i postoje, šanse da se ideja Bakira Izetbegovića do kraja realizira u zemlji u kojoj je politika djelatnost stvaranja, a ne rješavanja problema.

Nije, međutim, za odbaciti niti mogućnost da današnje Sarajevo, u granicama kakve ima, sa općinama koje ga čine i sastavom stanovništva, ipak, postane distrikt, odnosno dobije specijalni status kao isključivo glavni grad Bosne i Hercegovine. Da, dakle, prestane biti, prvo, federalno Sarajevo, a zatim, kao još uvijek možda ne jedini ozbiljan, no svakako najozbiljniji, najkretaivniji i najbogatiji grad u istoj toj BiH, kapitalizira sve ono zbog čega je koliko-toliko drugačije od zemlje kojoj je administrativni centar.

Jer, što Sarajevo više liči na današnju BiH, to su i njegove i njene šanse sve manje. A ovakva kakva je, prijestolnica je baš po mjeri države u vječnoj fazi raspadanja.