Diktatura prostakluka

Radiosarajevo.ba
Diktatura prostakluka


Piše: Vuk Bačanović

Prostakluk je pošast, ali i više od toga. On je, u osnovi, odbacivanje racionalnosti i argumenata i njihovo gaženje u ime “realiteta” navodne “prirodne” ljudske gnusnosti kojoj nema pomoći. U konačnici, on se prihvata kao “životna mudrost”, naspram zanesenjaštva o boljem svijetu. Oprostačenje je danas glavna djelujuća sila prilikom čovjekove socijalizacije. Ono je hiperpojednostavljeni proces proizvodnje prostaka, te robe široke potrošnje za globalno tržište bijednih karaktera. 

Prostakluk nije urođen, nije genetska predispozicija, kako se prostake uvjerava, da bi neumorno, riječju i djelom, širili tu “istinu” o sebi i drugima. Prostaci su, zapravo, žrtve, a ne vinovnici svoga oprostačenja. Neko bi rekao da svako bira svoj put, te da je prostak krivac za svoj prostakluk taman koliko i nacionalista za svoj nacionalizam (koji se, u svojoj senilnoj retrogradnosti, također tvori i brani prostaklukom), ali stvari su daleko složenije. Kako kriviti prostaka što je prostak, kada na procesu oprostačenja radi cjelokupan državni ideološki aparat?

Kako kriviti većinu prostaka jer su prostaci, kada je suštastveni prostakluk osnova ideologije vladajuće klase, koja se, sve više ispuštajući konce iz ruku, grozničavo bori za opstanak svoje vladavine? Sveobuhvatni prostakluk nije ništa drugo do manifestacija njene dekadencije, histerije i straha od dotrajavanja i nestanka: prostakluk u nacionalizmu, prostakluk u patriotizmu, prostakluk u šovinizmu, prostakluk u liberalizmu, prostakluk u moralizmu, prostakluk u nauci, prostakluk u umjetnosti, prostakluk u navodnoj alternativi svemu tome. Prostakluk je postao metod odbrane svih okoštalih društvenih odnosa: malograđanštine, korporativnog kapitala, represivne birokratske hijerarhije. Kod svih navedenih, pa prema tome i kod raznih režimskih i tobože alternativnih “filozofa”, “umjetnika”, “analitičara” i “stvaralaca” on je ultimativna “filozofija”, prema kojoj je imućnost i nezajažljivo grabljenje osnovni kriterijum vrijednosti. Oni su vrh piramide prostakluka. Ispod se pate njihove žrtve, kojima se nameće da same pronađu i maltretiraju svoje žrtve, jer drugačije neće opstati. Prostakluk se, dakle, nameće kao sveopšti metod i način preživljavanja.

Prostakluk je načelo u kojem se živi, kreće, postaje i biva bićem. Vulgarnost misli odražava vulgarnost društvenih odnosa. Nije bitno šta se kaže, nego na koji način se kaže. Jedini uslov koji se mora ispuniti jeste zadovoljavanje prostačke norme. Prostakluk ne trpi istinu o sebi na isti način na koji srednjovjekovna hrišćanska crkva nije trpjela “jeresi”. Prostački kanoni društveno “normalnog” i “prihvatljivog” mišljenja su poput međa na highlanderskim imanjima i teško onome ko izađe iz njihovih okvira. Baš kao što su, nekoć, učeniji teolozi ismijavali rasprave o tome koliko anđela stane na ušicu igle, ali vatreno branili npr. “bezgrješno začeće”, tako i obrazovaniji prostaci ismijavaju manje obrazovane, iako svi ostaju u istom okviru, u istoj kaljuži. Isto se može promijeniti na prostakluk u različitim političkim ideologijama. Ma kako se razlikovali, objedinjuje ih trabunjanje i baljezganje.

Pa ipak, budući da je stražar na braniku raspadajućeg sistema i nešto obrazovaniji prostak/prostakuša će odabrati najprostačkija sredstva koja ima na raspolaganju da sistem odbrani. Jednolična partitura “normalnosti” koja svira u njegovoj glavi ne trpi distonacije. Optužba bez osnove, izvrtanje riječi, poluistina, razvodnjavanje, uvreda, licemjerstvo, brojanje zalogaja, to su njegove/njene zamjene za argumente. Time, međutim, otkriva samo jedno: da se suštinski ne razlikuje od drugorazrednog prostačića, kojeg inače smatra “bagrom” i “ološem”. Prostakluk nije ništa do sistemsko nasilje nad kritičkom sviješću.

Prostak/prostakuša predmnijeva da na svijetu nema realnosti do prostačke, te stoga na sve reaguje prostački. U svojoj prostačkoj svijesti, on sve što je kompleksnije, drugačije i šire od njegovog svjetonazora, mora svesti na proste prostačke faktore. Prostak/prostakuša je proizveden/na kao moralista i moralizator. Bilo tradicionalist, liberal, staljinist ili vulgarni marksolog, on/ona će “normalnost” postojećih društvenih odnosa smatrati “svetinjom” i tom svetinjom nemilosrdno bičevati sebi potčinjene ili one koji su zastrašeni surovošću postojećeg stanja. Njegova/njena savjest nije mirna do onog trena kada je svoju niskost, bijedništvo, podaništvo, jednom riječju “normalnost društvenih odnosa”, odnosno “moral” uspio usaditi ljudima koji nisu kao on, kada im je “objasnio” da se ne trebaju “zanositi” da je bilo šta moguće promijeniti.

Prostak/prostakuša se neće umiriti dok u drugim ljudima ne vidi savršenu sliku sebe i neće žaliti sredstva dok ih takvima ne napravi ili barem lažno ne prikaže kao ljude slične sebi. Nešto obrazovaniji prostak/prostakuša, prezirući “prostačku bagru” jednako kao i protivnike sistema, uglavnom se zadovolji ugodnim položajem zaprepaštenog i otrovnog kritizera koji ništa ne može promijeniti “zbog zle ljudske prirode”. Time se daje primjer cjelokupnoj rasplakanoj, narikačkoj i histeričnoj “alternativi” umjetnika da postupi na sličan način. “Bunt” zatrovan prostaklukom, tako u startu biva uvučen u sistemsku matricu i pacifikovan tako da postane parada klovnova idealna za ismijavanje i diskreditovanje “zanesenjaštva”. Što je više ismijavanja i besplodnog cinizma naspram protivsistemskog razmišljanja, to je prostak/prostakuša, u svojim očima, moralniji/moralnija.

Iako je prostakluk naširoko rasprostranjen, bilo bi pogrešno izjednačavati sve one koji se za njim povode. Strahota prostakluka proizilazi iz okoštalih odnosa izrabljivanja i otuđenosti. Ovi odnosi proizvode prostakluk i opstaju u prostačkoj klimi. Prostakluk je odraz vrijednosti i stremljenja vladajućih klasa od samog iskona klasnog društva. Što se više neko klasno društvo bliži svojem opadanju, što više vladajuće klase bivaju svjesne neizbježnosti svoje propasti, to prostakluk u svim sferama biva ogoljeniji.

Diktatura prostakluka nije ništa drugo do diktatura barbarogenija u civilizaciji, koja, opterećena balastom same sebe, nepovratno tone u varvarstvo.

PS

Dok sam privodio kraju redovnu kolumnu, prijatno sam se iznenadio tekstom Gregora Bulca “Damir Avdić za djecu i marksiste”. Iako ne nalazim da se autor zaista pozabavio mojom analizom, već da je je tekst bazirao na svojoj interpretaciji iste, Buliću se mora odati priznanje na iznimno rijetkoj pristojnosti u komuniciranju i polemiziranju, te izvanrednoj sposobnosti izlaganja. Moram reći da nikada nisam pročitao tako dobar, a opet potpuno pogrešan (i pogrešno shvaćen), tekst o nečemu što sam napisao.

Na početku ovog kratkog odgovora želim nešto jasno precizirati. Smatram da je neprimjereno i neutemeljeno, učitavati mi proglašavanje Avdića “antisemitom”, budući da se radilo isključivo o problematici favoriziranja Bakunjina naspram današnjih marksista, očigledno bez znanja o rigidno-rasističkim Bakunjinovim političkim stavovima glede Jevreja. Nigdje u tekstu nisam sugerirao da je sav ostali Bakunjinov rad time obezvrijeđen (na kraju krajeva, istakao sam da je i sam bio marksista), niti tvrdio da se Marks mora, po svaku cijenu braniti u svemu što je pisao (ipak, nikada na generalizirajući način kao Bakunjin o Jevrejima kao narodnosnoj grupi “organskih parazita”). Ukoliko nekoga (i dalje smatram opravdano) kvalifikujem desničarem i desničarskim bardom, to automatski ne podrazumijeva navodni antisemitizam te osobe. Desničari su, na različite načine i Milorad Dodik i Majka Tereza, što prvoga ne čini časnom sestrom koja se stara o odbačenoj dječici, a drugu (pokojnicu) ekstremnom srpskom nacionalistkinjom i švercerkom benzina.

Drugo, ovdje se neću (zbog nedostatka vremena, ali i razloga), baviti Bulcevim neobrazloženim kvalifikacijama (moje navodne “marksofiličarske pozicije” i sl.), niti kritikom, prema kojoj nisam obratio pažnju na “formu, strukturu, jukstapozicije...” Avdićevih pjesama. Već sam na samom početku svoga teksta “Damir Avdić - novi trubadur desnice” istakao da nisam kompetentan baviti se analizom umjetničkog izraza, već da ću se baviti isključivo političkim porukama određenih stihova. Neki bi na to odgovorili da sama  forma (izraz) jest sadržaj (politička poruka), ali te rasprave ostavljam kompetentnijima od sebe.

Moja analiza Avdićevih stihova nije u cijelosti bila marksistička (da jeste uključivala bi i detektovanje autorovih protivrječnosti i antagonizama), ona je kvalifikacija određenih političkih poruka u njegovim tekstovima kao desničarskih. Napokon, marksistička analiza umjetničkog djela nije  ujedno i analiza umjetnikovog razvojnog puta, već upravo analiza društvene poruke koju umjetničko djelo šalje.

Bulceva napomena kako Avdića “lično poznaje” (kao garanciju da su moje opaske pogrešne), ili primjedba, kako sam trebao poći od cjelokupnog Avdićevog opusa, ili ga čak intervjuirati kako bih prezentovao “faktičko stanje” iz njegove glave, ne drže vodu. Prvo, nemoguće je da će svi recipijenti Avdićeve umjetnosti (pogotovo oni zaraženi malograđanskim šovinizmom o “lijenim” Špancima i Grcima), napraviti s umjetnikom intervju da im on naknadno objasni šta je, zapravo, želio reći. Drugim riječima, sve da se, u slučaju Avdića radi o, kako sam napisao “konfuziji bez malicioznosti” reaproprijacija od strane (njegovih?) ideoloških protivnika je lako moguća

Drugo, ni jedna osoba (prema tome ni umjetnik) nije ni psihološki, ni političko-ideološki monolit, pa da izvjesne političke poruke “pršte” iz svih njegovih radova ili lirskih subjekata. Neki radovi (u ovom slučaju stihovi), s aspekta lijevih političkih ubjeđenja, mogu biti problematični, a drugi ne. Prema tome, numera “Imam 22” i npr. numera “Galicija, Sparta, Katalonija” ne moraju obavezno biti dio iste analize, niti se prva uopšte obavezno mora spominjati, kada se kritikuje druga.

Prema tome, Bulceva tvrdnja da se kod Avdića radi o kolažu “svakojakih ideja, stavova i emocija velikog broja ljudi: jadnih, napaćenih, zlobnih, jakih, bogatih, dekintiranih, religioznih, seksističkih, rasističkih, nacionalističkih, zaljubljenih, ostavljenih, dekadentnih, asketskih”, nije nikakav argument kontra kritike Avdićevog umjetničkog predstavljanja španskih i grčkih demonstranata kao ljenguza i fašista, koji su divljali, žderali i lokali, dok im nisu došli njemački računi na naplatu. Isključuje se mogućnost da se radi o nekim desničarskim demonstrantima, jer sve proteste u ovim zemljama predvodi ljevica.

Najzad, argument “kolaža” se često primjenjuje i za druga politički problematična djela svjetski istaknutih umjetnika. Trebamo li npr. film Emira Kusturice “Život je čudo”, koji također sadrži “kolaž” raznolikih likova i, (kako neki kritičari pišu, nesumnjivu umjetničku vrijednost), tumačiti izvan njegove političke poruke, nesumnjivo zaokružene rečenicom srebreničkog “teroriste”, koji puca u srpske civile: “Drina je naša Meka i Medina”? U istom filmu oslobođeni srpski borac Miloš (sin glavnog junaka Luke), na pitanje strane novinarke o stanju u “svojoj domovini BiH”, glasno podriguje. Ponovit ću, uz napomenu da se, nažalost, ne razumijem u “diskurzivni žanr”, da Rodriga Peneru, Konstantina Makisa i “Cigana” iz “Katolonija, Sparta, Galicija”, ne mogu shvatiti drugačije nego kao likove koji prenose politički stav Damira Avdića o zbivanjima u tim zemljama. U suprotnom, dokle bi smo mogli ići u odbrani umjetnosti?

Do toga da stihove Bore Čorbe (“narod se još uvek seća ustaše iz kuće cveća, ali on je čista nula, najjača je baba Jula”) tumačimo kao stav lirskog subjekta, rezigniranog pravoslavca, čija su ljudska prava u vrijeme titoizma bila ugrožena, pa je sada još ogorčeniji “komunistkinjom” Mirom Marković? Možemo li razmišljati i o recipijentima ovog smeća, koji su zahvaljujući umjetniku Bori Čorbi, otpor Miloševiću, spajali sa najmračnijom klerikalnom desnicom, kvaziopozicionarom Zoranom Đinđićem i četnicima? Da li recipijenti Avdićevih stihova zaista treba da imaju sliku situacije u Grčkoj i Španiji kakvu im nude njegovi “likovi” Penera i Makis?

Zbog čega je “jeretički” postaviti takvo pitanje? Zbog čega je skandalozno problematizirati dizanje konfuzije (sa, ili bez malicioznosti) do vrhunca društvene kritike i prezentovanje moždane kaše kao umjetničke i intelektualne uzvišenosti? Da li će se kritika političkih poruka u umjetničkim djelima uvijek završavati pranjem ruku i svaljivanjem krivice na “neke” likove, protagoniste i lirske subjekte? Zar zaista nema nikakve opasnosti u nacionalnoj/čaršijskoj kanonizaciji umjetnika, odnosno njihovog proglašavanja za svece, nepogrješive i nepromašive u svojim izričajima?

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije