Dana Škrba - simbol prolupalih (de)generacija

Piše: Vuk Bačanović

Sarajevo, kristalna ludila! Konceptualna umjetnica i pjesnikinja ritualno zaklala fotografa, koji joj je bio “mecena” i, moguće, nešto više od toga! Bila je ona u svojoj mašti mnogo više od toga: studentica dva fakulteta, novinarka, escort dama, prevoditeljica. Nešto redovniji posjetioci sarajevskih kafana su je mogli primijetiti kako, u nevješto skrojenoj uniformi, s plavom beretkom na glavi, izigrava pripadnicu EUPM-a, dok je na društvenim mrežama imala barem onoliko profila koliko ličnosti u sebi. A te ličnosti se nisu prestale multiplicirati, sve do pokolja i avazoidne proizvedbe mentalno oboljele djevojke u strašilo za mase, ograjsalu satanističku vješticu, bogomoljku koja mužjaku, nakon parenja, odgriza glavu. Psihopatsko tretiranje psihopatije?

Ništa čudno s obzirom da živimo u psihopatsko-šizofreničnom svijetu i jednom od njegovih ponajviše psihopatsko-šizofreničnijih društava. Gdje prestaje dvoličnost, troličnost, četveroličnost i ostale (upisati po želji) ličnosti, na koje nas natjeruje sistem u kojem živimo, a počinje šizofrenija? Gdje hinjenost, pretvaranje, gluma i laganje radi preživljavanja prestaje biti isključivo sredstvo tog preživljavanja, a postaje mentalna bolest? Je li prisila ljudskog bića na takvu egzistenciju, samo po sebi, tjeranje tog ljudskog bića u ludilo? U kojem trenutku ličnosti, rascijepljene tuđim, “višim” interesima među kojima pokušavaju balansirati postaju podvojene ličnosti? Prije, ili nakon što se pomire sa svojim stanjem kao “normalnim”?  Gdje prestaje Sarajevo, BiH i svijet, a počinje umobolna “realnost” Dane Škrbe? Jedno u drugo nemilosrdno prelazi. Radi se o degeneraciji generacija.

Kako to funkcioniše u BiH? Od malih nogu znamo da moramo biti “ljudi”. Šta je to “ljudskost”, sasvim je fluidno. Najčešće se svodi na korektnost u poslu i drugim odnosima, držanje različitih adeta/običaja koje svako tumači po svom nahođenju. Međutim, različite, od vladajućih garnitura kreirane situacije od nas zahtijevaju i da budemo i Bošnjaci, Srbi i Hrvati, Bosanci, Hercegovci i raznoliki “patrioti”, pa i onda kada se te naše “instalirane” ličnosti kose sa maglovitom “ljudskošću”. No, to nije ni početak psihopatije. Mnogi žele biti slobodni, biti svoji, ali avaj, tu je viši biti projekcija bezličnog tuđeg interesa! Mnogi bi željeli povesti ‘poštenu’ i ‘iskrenu’ političku borbu, ali avaj, valja se zaposliti i posao zadržati. Mnogi bi poslali ugnjetačkog, ljigavog, priglupog ili politički podobnog šefa u neku stvar, ali avaj, valja platiti račune ili, još gore, prehraniti dijete! Reci tu i tamo otvoreno šta zaista misliš, znači uvidjeti koliko košta sloboda. A kada se ona već ne isplati, ili je i suviše krvavo osvojiti je, puno je lakše zamišljati se u različitim ulogama, rascjepljivati se u odvojene ličnosti, koje žive u odvojenim svjetovima.

U kosmosu nacije jedna je ličnost strogo programirana da prepoznaje neprijatelja kao smrdljivca, guzopera, licemjera isl, dok je druga tu za nekog druga ili komšiju, koji je, gle čuda, “fin kao naši”. U ovom je kosmosu “normalno” ujedno vitlati noževima na šovenskim skupovima, a u isto vrijeme plakati uz Halida i/ili sliniti nad Cecom. U kosmosu borbe protiv svekolikih nepravdi, valja biti “komunista” i “ljevičar” u kafanama i na balovima vampira, ali avaj, situacija nalaže da druga ličnost, u ovisnosti od funkcije, inspirira ili sprovodi “mjere štednje”, masovna otpuštanja, maltretiranja i šikaniranja. U tragičnijim (tipičnijim) slučajevima to ide i dalje. Moguće je biti i nacionalista i antinacionalista i patriota i ljevičar i libertarijanac i elitista i emancipator, sve kako situacija nalaže. Moguće je sve to i glumiti od društva do društva, od prilike do prilike. “Normalno” je uživjeti se u ulogu moralne vertikale, ali nekako valja, radi koristi, ostati dobar i sa najgnusnijim ljigama. Za svaku ljigu po jedna ljigava ličnost. “Normalno” je deklarativno se zalagati za radnička prava, skraćeno radno vrijeme i emancipaciju, a pri tome – jer prilike i uslovi tako nalažu – podmetati klipove svima koji to zaista i rade. “Normalno” je predstavljati se, kao borac protiv korupcije, a sam biti korumpiran i u talu sa korupcionašima. “Normalno” je govoriti o međunacionalnom i međuvjerskom dijalogu, a u isto vrijeme biti šovenski huškač. Sasvim je “normalno” preko sopstvenih novina kidisati na konkurenciju i optuživati je za izrabljivanje, a raditi isto i gore. Perfektno je “normalno” propovijedati siromaštvo i skromnost, a živjeti u dvorcu.

Pa ipak, jedan od najgorih i najbizarnijih psihopatskih svjetova jeste svijet “moralnog uzdignuća”. Vlastito pokleknuće i/ili kukavičluk, osionost i lijenost da se uči i djeluje se prebacuje na navodnu “stoku” od naroda, te se lekcije dijele s visoka, najčešće kroz vrlo plitke spektakle i kič zgražateljskog i moralizirajućeg egzibicionizma! Kroz mračne stihove Dane Škrbe nam govori cjelokupna sila naricatelja, koja je “odlijepila” zbog svega s čime se u stvarnosti nema hrabrosti  suočiti. Čemu ikakva potreba izmjene te stvarnosti kada “mape su od država mrtvih izdanih referendumima, prokleta sloboda izbora nemuštoj stoci data, neukoj zvijeri dopuštena”. Nevjerovatno je koliko pjesma jedne “mentalno oboljele” osobe nalikuje mainstraem razmišljanjima malograđanskih veleumnika, “realista” koji vlastite komplekse, nastale potčinjavanjem i “normalnim” uvlakaštvom, pokušavaju liječiti klasno-rasističkim ismijavanjem “stoke”, “seljaka” i ostalih koje nipodaštavaju sa svoga moralističkog pijedestala.

Kako Škrbino rascjepljenje u više ličnosti najednom više ne izgleda tako neobično. Jedina nesretna razlika je u tome to što se njene “ličnosti” više nisu dale kontrolisati. Nesretna, doduše, kako za koga. U Daninom je slučaju zaklan je jedan čovjek, u slučaju gore navedenih kategorija “samokontrolisanih” psihopata, milioni sudbina, uključujući i nerođene.

Svaka psihopatija ne započinje drugačije nego suzbijanjem čovjekove slobode. Zbog čega je onda društvu toliko zaprepašćujuće kada (samo)suzbijanje slobode spektaklom “Zvijezda možeš biti ti!”, preraste u  “Leš možeš biti ti!”? Vjerovatno zbog toga što društvo kao većina psihopata nije svjesno svoje psihopatije, pa tako ni da se u Dani Škrbi, duševno rastrojenoj osobi, ustostručenoj ličnosti, egzibicionistkinji i (istraga će pokazati) ubici, ogleda u ogledalo! Sve je to “normalno”.