Bolest države na Balkanu

Piše: Emir Imamović

Nazif Mujić iz Poljica pored Lukavca, živi svojih petnaest minuta slave i u njima zasluženo uživa. Dobitnik Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca na posljednjem Berlinaleu, junak filma Epizoda u životu berača željeza autora Danisa Tanovića, još će se nekoliko puta slikati za novine, dati pokoji intervju i onda vratiti u svoju realnost. A ona je, znamo, gadna. Priča je, zahvaljujući prvo medijima, pa Danisu, poznata, no vrijedi je ponoviti: Nazifova supruga Senada danima je u utrobi nosila mrtvo dijete. Kako nije imala zdravstveno osiguranje, niti novac za platiti liječenje, na kraju je, s tuđom knjižicom, završila u Doboju, gdje joj je pružena pomoć. Za ljekare u tom gradu, Senada nije bila bolesna: oni su, zapravo, liječili Senadinu snahu. Nazifova supruga im je, da skratimo, dala njenu zdravstvenu knjižicu.

Elvedin Deronjić, dječak iz okoline Brčkog je rođen bez jednog bubrega, da bi mu i drugi u međuvremenu otkazao. Elvedinova majka umrla je nekoliko mjeseci nakon što je rodila mrtvu djevojčicu koju Elvedin zove – seka. Elvedinov otac nema posao, a da bi spasio život sinu, potrebno mu je najmanje 30.000 maraka za transplantaciju bubrega. „Babo, nemoj plakati ako umrem, umrle su i mama i seka...“, rekao mu je, kaže, Elvedin. U Dnevnom avazu, gdje je objavljena priča o dječaku sa stotinu muka, nije pisalo ima li on zdravstvenu knjižicu. Ako nema, i on, Elvedin, je kao i Nazifova Senada, među dvadeset od sto u Federaciji. Statistike, naime, kažu kako svaki peti stanovnik većeg entiteta nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Dakle, šta god mu bilo, doktoru može jedino s parama. Dakle: kokuzima ulaz zabranjen.

O tom famoznom zdravstvenom osiguranju može se govoriti na dva načina: jezikom struke i onim drugim, ljudskim. Prvi je, naravno, kompliciran: te izdvaja se ovoliko, umjesto onoliko, te nije izjednačeno ono sa ovim, pa se još i zakonska legislativa ondje ne slaže sa ovom ovdje... Ali, uglavnom sve radi. Čim laik spomene kako ono što radi u teoriji, u praksi baš i ne funkcionira, javi se neko stručan, upućen da mu začepi usta. Tako je u Srbiji izvjesni gospodin Janjić, kako ga je predstavio nedjeljnik Vreme, opisao svoje nimalo ugodno iskustvo sa jednom zdravstvenom institucijom, da bi mu odgovorila lično direktorica Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, Svetlana Vukajlović:

„Prosečna zarada u Srbiji iznosi oko 30.000 dinara, što znači da je prosečno izdvajanje za zdravstveno osiguranje po zaposlenom 6000 din. mesečno, čime on pokriva zdravstveno osiguranje za sebe i članove svoje porodice. Prosečan zaposleni za ceo svoj radni vek izdvoji oko 2,5 miliona din. Ovaj iznos jedva pokriva troškove lečenja dijabeta, može da pokrije troškove za godinu dana dijalize ili pola godine lečenja od leukemije i drugih onkoloških oboljenja, a oboleli od hemofilije troškove svog lečenja ne bi mogao da pokrije za deset života. Ipak, u Srbiji, za razliku od Amerike, niko nije ostao bez insulina, dijalize ili lekova za hemofiliju, a hitna pomoć nema pravo da ikoga odbije zato što nema zdravstveno osiguranje“. Usput je direktorica i upitala: „Možda bi zaista pravo pitanje bilo: koliko plaćamo zdravstveno osiguranje i šta je realno očekivati za te pare?“

Mjerila novog svijeta

Mi koji ne razumijemo baš najbolje kako ploča svira, avion leti i funkcioniše cijeli taj sistem zdravstvenog osiguranja, ne možemo ne upitati: ako četiri stanovnika Federacije imaju zdravstveno osiguranje po nekoj osnovi, odnosno ako za četiri od pet Federalaca – valjda se to tako kaže – neko plaća da imaju zdravstvenu knjižicu, zar tu nema nekog viška za Senadu i Elvedina? Ili ono četvoro boluju od onih bolesti čije liječenje košta daleko više nego što oni izdvajaju za zdravstvenu zaštitu?

Jednom, nekada davno, mi smo živjeli u državi u kojoj je bilo moguće da se na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu kao najelitnijoj zdravstvenoj ustanovi, u istom danu i kod istih doktora liječe Titovi generali, vozači autobusa iz Srednje Dalmacije, direktori sa juga Makedonije, domaćice bez minute radnog staža iz Cazinske Krajine, slastičari iz Ulcinja, skupljači željeza od bilo kuda.

Po mjerilima vrlog novog svijeta u kojem su sva prava proporcionalna imetku, taj sistem, naravno, nije valjao, jer je u njemu neko ko je izdvajao malo ili ništa za zdravstveno osiguranje mogao računati da će ga, zlu ne trebalo, helikopter odvesti na hitnu intervenciju iz, otkud znam, Svetog Petra u Šumi u Zagreb. Tako je i zbog toga, je li, zdravstvo vazda bilo u nekakvom gubitku, trošilo više nego je „zarađivalo“, bolnice baš i nisu izgledalo kao u dr Houseu... Samo što žene nisu po utrobama nosale mrtvu djecu zato što ih ljekari ne smiju primiti bez knjižice ili novca, niti su dječaci molili očeve da ne plaču kada im sinovi umru.

Drugačije, jednostavnije kazano: sistem zdravstvenog osiguranja je dobar samo ako svi, ali svi građani – u ovom slučaju Federacije – imaju pravo na punu zdravstvenu zaštitu, a za dobiti zdravstvenu knjižicu im ne treba ništa više od rodnog lista i potvrde o mjestu prebivališta. Ako, naravno, nisu stranci. No, njima se ovoga puta nećemo baviti.

Sada bi se, očekivano, mogao javiti neko stručan da objasni kako sve to nije baš tako jednostavno. I naravno da nije, ali upravo za to služi administrativni aparat: da pazi da zaposlenim poslodavci plaćaju i zdravstveno osiguranje, da ne dopusti da neko čiji je imovinski karton debeo kao ruski roman ne daje ništa za zdravstveno, da složi sistem u kojem će svako za to famozno osiguranje izdvajati prema mogućnostima – dakle, neko nula maraka, neko tri puta više nego što će potrošiti za života – a svi imati jednaka, maksimalna prava. U njih, naravno, spadaju hirovita povećanja sisa, smanjenje trbuha, presađivanje kose i ubrizgavanje botoksa. To je, naime, luksuz, za razliku od čišćenja mrtvog ploda ili bubrega kojim se djetetu produžava život.

Neograničene naknade

Sistem zdravstvenog osiguranja kakav danas imamo još uvijek je bolji nego u mnogim bogatijim, zapadnim društvima, u kojima milioni ljudi doktora nikada uživo nisu vidjeli. No to što postoji gore, ne znači da ne može biti još bolje. Ma koliko da košta. A i nije ni da novca nema, samo je krivo raspoređen. Uostalom, do jučer su naknade za članstvo u upravnim odborima zdravstvenih ustanova u Kantonu Sarajevo bile ograničene na 500 maraka mjesečno, a od sutra će, pisalo u novinama, biti neograničene!

Nazifova Senada ne bi trebala tuđu zdravstvenu knjižicu da je imala onoliko koliko je neki drug član nekog UO dobio za dva mjeseca u kojima nije morao zvanično (u)raditi ništa. Također, pet drugova članova tih odbora je, recimo, za dvanaest mjeseci prošle godine, na ime dodatnih prihoda – članstvo je, je li, dopunska djelatnost – naplatilo onoliko koliko treba Elvedinu da dočeka još koji rođendan.

Nije, dakle, pitanje „koliko plaćamo zdravstveno osiguranje i šta je realno očekivati za te pare“, već: kako je uopće moguće da jedna žena nema zdravstvenu knjižicu, a jedan dječak misli o tome kako će umrijeti? I, naravno, zašto nam je, kada, kako, postalo normalno da od našeg novca svako kantonalno nešto živi i troši kao da vodi Njemačku, dok svaki peti i peta među nama umire od straha od bolesti? U boljem slučaju. U gorem, bukvalno umire jer nema osiguranje.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba