Biljana Plavšić na Fakultetu islamskih nauka

Piše: Vuk Bačanović

Biljana Plavšić zapravo nije u Beogradu. Miloradu Dodiku je, uz odgovarajuće političke instrukcije, na raspolaganje ostavila svoju poludementnu sestru Ljiljanu, dok je bivša predsjednica RS-a, po napuštanju švedskog zatvora, promijenila pol, identitet, vjeru, mjesto prebivališta i posao. Sada se zove Rešid Hafizović i radi na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Zbog čega je Biljana riješila da postane Rešid? Špijunaža čestitih Bošnjaka na FIN-u? Čista želja za promjenom pola? Život ispunjen novim sadržajima? Varate se, dragi čitaoci. Razlog je strogo naučni.

Vezano: Sporni tekst Rešida Hafizovića

Plavšićka je, podsjetimo se, znamenita genetičarka, rasna i nacionalna higijeničarka. Svojevremeno je, nizom savremenoj nauci još nedostižnih eksperimenata i analiza, došla do saznanja da su muslimani, odnosno Bošnjaci „genetski kvaran materijal, prešao na islam”, te da se “iz generacije u generaciju… jednostavno taj gen kondenzuje”, tj. da „postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i ponašanja“. Pa ipak, da bi njene analize bile i konačno potvrđene, Plavšićka je morala izvršiti konačni opit, morala se ubaciti u „neprijateljske redove“ da ustvrdi kako se vrši „kondenzacija kvarnog genetskog materijala“.

Pa ipak, opiti koje je vršila u svome novom-starom tijelu, ukazali su joj da njeni zaključci ni približno ne objašnjavaju cijelu problematiku refleksije balkanskih gena. (Ne zaboravimo napomenuti bitnu činjenicu: Plavšićka se najprije koristila identitetom poznatog tuzlanskog književnika i uglednog kolumniste Fatmira Alispahića, koji je, opet, u svrhu sličnog eksperimentiranja preuzeo identitet Rajka Petrova Noge, koji, pouzdano se zna, od 1998. preuzeo identitet gazde kafane „Luda kuća“ na Novom Beogradu).

Plavšićka, odnosno Alispahićka je najprije utvrdila da nisu Bošnjaci taj „kvaran materijal“ o kojem je govorila, već da su to Srbi, usljed vjekovnog seksualnog iživljavanja janjičara, spahija i begova nad njihovim ženama. Štoviše, Plavšićka je, eksperimentiranjem još ustvrdila da Bošnjaci ne govore iskvarenim srpskim kao što je do tada mislila, već „jezikom behara“, dok je eksperimentima vršenim nad stotinama srpske djece u Pionirskoj dolini ustanovila da imaju urođenu fascinaciju krvlju koja šiklja iz preklanog svinjskog vrata.

Nakon hapšenja Radovana Karadžića, Plavšićka se zabrinula za napredak svoga naučnog rada. Šta ako Nogo više ne bude zainteresiran za kafanu sada kada u nju ne zalazi njegov dugogodišnji prijatelj Dragan Dabić? Šta ako riješi ponovo postati Nogo, a shodno tome Fatmir – Fatmir? Tada je putem svojih veza sa bivšim agentima KOS-a doznala da profesor sarajevskog FIN-a, Rešid Hafizović mijenja identitet u Mohamed Ahmadinedžad, budući da su na pravog iranskog predsjednika bačeni crnomagijski sihiri i on više nije u mogućnosti da obavlja svoju funkciju. Sihiri nisu mogli biti skinuti ni uz pomoć purpurnog meleka kojeg je prizvao pravi profesor Hafizović, miljenik bivših i sadašnjih građanski orijentisanih bh. medija.

Sada je identitet ovog poštenog, dalekovidog i slobodoumnog protivnika diktaturi reisu-l-uleme Mustafe Cerića, preuzela nekadašnja velikosrpska, a sada velikobošnjačka genetičarka Plavšić. Nova otkrića do kojih je došla u potpunosti su demontirala njezin velikosrpski nacionalizam. Za zločine nad Bošnjacima u proteklome ratu, nisu samo odgovorni interesi staljinoidnih birokrata iz Miloševićevog SPS-a ili Karadžićeveog SDS-a.

Nije to tamo neka akademija. Štoviše, pred njom se iskristalizirao nepobitan dokaz da je istina gora i od liberalske teorije o kolektivnoj odnosno „moralnoj" odgovornosti, koja se može izbrisati kolektivnim stogodišnjim izvinjavanjem po ugledu na Njemačku.

Ljevičarska lupetanja o odgovornosti vladajuće klase tek ne dolaze u obzir. Za sve je zapravo kriv „ubilački nagon i genocidni impuls srpskih zlotvora“. Štoviše, radi se o „ubilačkom genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje“. Taj gen, međutim, nije tu od jučer.

„To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196-1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.“

Tezi profesorke Plavšić, odnosno Hafizović, možda možemo prigovoriti to da Stefan Prvovjenčani (1196-1228) nije bio car, već kralj, da nije slao vojsku na Bosnu, te da vjernici Crkve Bosanske sebe nisu nazivali bogumilima. No, da li tih nekoliko sitnica (najzad profesorica Plavšić-Hafizović je genetičarka a ne istoričarka), može osporiti jednu ovako sveobuhvatnu i maestralnu naučnu teoriju, koja je konačno pronikla u korijen svih balkanskih istorijskih klanica?

Rješenje je jednostavno. Profesorka Plavšić je u vrijeme dok je Bošnjake držala „genetski kvarnim materijalom“ predlagala njihovu getoizaciju na 20 posto BiH, a sve kako se genetska degeneracija ne bi širila na okolne narode. Sada kada je postalo jasno da problem nije u genetici Bošnjaka, već Srba, nema druge, nego njihovo pitanje konačno riješiti, koncentrisanjem na neko područje daleko od civilizacije radi, hm... daljnjeg proučavanja genetskih retardacija. Nema nikakve sumnje da će profesorica Hafizović znati kako to postići.

U međuvremenu će jedinu štetu pretrpjeti građanski mediji, budući da su izgubili dežurnog „poštenog hodžu“ za svaku priliku kada religijski komercijalist Cerić izvali radikalnu priču za domaće tržište kretenskih ideologija. No, takva je cijena napretka u nauci! I ona se mora platiti u gotovu.