Apsurdnost Dana žena u apsurdnoj BiH

U nedelju obilježavamo 8. mart, Međunarodni dan žena, a sredinom sljedeće sedmice, u srijedu 11. marta, javnost će saznati sva imena ministara i zamjenika ministara za sastav novog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. 

Piše: Aleksandra Petrić, Radiosarajevo.ba

U nedelju ili koji dan ranije, aktivi žena parlamentarnih političkih stranaka će organizovati druženja širom zemlje. Političarke će u duhu dobre tradicije gledati jedna drugu preko zakuske, popiti koktele, sigurno će i  zapjevati i zaplesati. Razmjeniće poklone, možda će dobiti koju sitnicu, kao znak pažnje od stranačkih kolega. Neki od njih će se pojaviti na ovim, ženskim druženjima, da ih podrže i kažu da žene drže tri stuba kuće, da su važne. I nezamjenjive. Da nema žena, svakako bi ih trebalo izmisliti. 

Drugi će pak dobiti partijski zadatak da izađu na ulicu i podjele cvjetove damama koje život znače, sa osmjehom i galantno, kako to nalaže bečka škola dobrog ponašanja. Čvrsto će ih uvjeriti da će politiku voditi beskompromisno, do posljednje koske, čuvati temelje njihovih i svojih nacionalnih interesa.  Učiniće sve da svim ženama koje podržavaju njihova stranačka opredjeljenja, kao i njihovoj djeci i muževima, bude bolje. Sve ovo, naravno, iz stranačke kase, jer se sredstva za ovu priliku brižljivo planiraju i velikodušno odvajaju. Jer znaju stranački prvaci koliko je važno da se 8. mart proslavi bez štednje. 

Žene su bitne, one glasaju bez pogovora, redovno. Slabo šta pitaju, a pomažu. Pomažu a ima ih, bogami ima ih preko 50 posto. 

Obične žene sa ulice će biti oduševljene njihovim stasitim pojavama, šeretskim osmjesima i elokventnošću. Gledajući u cvjetove koji su im utrapljeni, zaboraviće tog dana svoje prazne novčanike, ukrpane zavjese, izlizanu gumu na veš mašini i bojler koji curi već tri mjeseca. Politički zadaci će biti uspješno obavljeni, još koji strateški poen pokupljen. I sve će biti dobro. 

Političarke će se u ponoć vratiti svojim domovima i strpljivo čekati slijedeću priliku da se prigodno okupe i proslave, a njihovi stranački dečki će tri dana kasnije upaliti mašine i otići na svečano proglašenje pobjednika.  I nema veze što zakon kaže da su dužni osigurati da u institucijama vlasti na svim nivoima bude zastupljeno minimalno 40 posto žena. Njihove stranačke kolegice su dobile priliku da se zabave tri dana ranije, a oni su ti koji će odraditi sve ostalo. Ženama proslava, njima ozbiljan posao.

U zemlji političkog apsurda, zvanoj Bosna i Hercegovina, nema problema da se donesu zakoni koje isti ti dečki neće poštovati. Muško je najvažnije, i zna se koju zadaću ima, da vlada i uzima sve što mu je dostupno. I nema veze što to vladanje već decenijama realno ne pokazuje nikakve pomake, i što se oni, među sobom, ne mogu ni oko čega dogovoriti. Nije takođe važno što se isti muškarci, partijski lojalni i prebitni, smjenjuju u sazivima i domovima parlamenata na različitim nivoima, kruže od jednog do drugog ministarstva, i zuje drumovima na međusobne sastanke na kojima neće donijeti nikakve odluke. Njih je bitno uhljebiti jer je to stranački imperativ, moraju se nekako dogurati do penzije, a do tada ćemo odhraniti novu, svježu, mušku snagu da nastavi maratonski krug. 

Osmoga marta je bitno ukazati da širom Bosne i Hercegovine žene nemaju pristupa svojim osnovnim ljudskim pravima, da trpe nasilje, diskriminaciju na svakom koraku, da su ignorisane i da su njihovi stavovi i položaj zanemareni i potisnuti u tešku ilegalu. 

Ženska ljudska prava na život slobodan od nasilja, posjedovanje imovine, zapošljavanje, socijalnu zaštitu samostalno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju u BiH su jednako važna kao i potreba žena da učestvuju u odlučivanju o ekonomskim politikama, reformama uprave i pravosuđa, i evropskim integracijama. 

Žene u ovoj zemlji ne trebaju muške tutore koji će im reći šta trebaju činiti, već slobodu da same donose odluke, kao i pristup svim pozicijama odlučivanja. To je poruka koja mora da se čuje za Međunarodni dan žena. 

Ne sutra, ne onda kada nam, jednom, bude svima zamišljeno dobro. To dobro nećemo dočekati ni vi ni ja ćuteći na maratonce koji nikada neće prekinuti svoje trčanje za foteljama iz kojih nam se, udobno zavaljeni, ironično smiju u lice godinama. 

Dosta je.