Aleksandra Petrić: Ko je za mir?

Širom svijeta obilježen je Međunarodni dan nenasilja, pa i prvi put u Bosni i Hercegovini, uličnom akcijom koju su organizovale nevladine organizacije u Bihaću.

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba 

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom usvojenom 15. juna 2007. godine odlučila da se dan kada je rođen Mahatma Gandi, lider pokreta nezavisnosti u Indiji, i međunarodni simbol pokreta, strategije, i filozofije nenasilja i mira, bude posvećen porukama usmjerenim ka promovisanju kulture mira, tolerancije, suživota, poštovanja različitosti. Ujedinjene nacije kao političko, međunarodno, međuvladino tijelo postoji gotovo sedamdeset godina. Dugo mu je trebalo da prepozna važnost poruka nenasilja i mira, nasuprot egocentričnih interesa pojedinačnih članica koje su vodile, vode, i na žalost, vodiće razaračke, osvajačke, veoma krvave i profitabilne ratove još dugo vremena.

Poruke mira i nenasilja su gotovo nečujne i nekako se uvijek rasplinu u odnosu na argumente kojima se opravdavaju nasilne intervencije, suptilno umotana mržnja, potreba da se dominira i bude prvi, glavni i jedino važan.

Tako me nije ni iznenadila inicijativa Međunarodne akademije duhovnog jedinstva da se Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za mir. Čovjeku koji je prošle godine odobrio dvogodišnje kazne u ženskim kažnjeničkim kolonijama za tri članice pank grupe Pussy Riot koje su hulile na njegov lik i djelo. Glasom, stavom, muzikom, odjećom, porukama koje su marta 2012. godine poslale u svijet iz Katedrale Hrista Spasitelja u Moskvi.

Sigurna sam da je ovo samo jedan u nizu njegovih grijeha koji su, očito, Bogu mili. A trebali bi da budu mili ne samo narodu Rusije, već i cijelom svijetu. Da se prepozna njegova nesebična vizija svjetskog, univerzalnog mira, potreba da se osveti svojim neistomišljenicama, koje su ga javno prozvale da posljednih dvanaest godina koliko vlada Rusijom ne radi svoj posao. Nominacija za Nobelovu nagradu za mir mu je stigla gotovo u isto vrijeme kada je Nadežda Toloknjikova prebačena u bolnicu zbog iscrpljenosti i životne ugroženosti štrajkom glađu.

Kako prigodno, zar ne?

Ja ne vjerujem porukama mira onih koji koriste nasilje. Ne mogu me ubijediti njihove nasmijane fotografije, djeca koju drže u rukama, redovi oduševljenih majki i očeva sa zastavicama i cvijećem u prvim redovima. I ja sam tako, nekada, stajala ispred vrtića sa drugim tratatircima i tratatiricama i pospano mahala crnom mercedesu koji je jezdio banjalučkim ulicama. Prošlo je od tada dosta vremena i ta, moja mahanja, su se ozbiljno prorijedila.

Zamijenili i zamijenile su me neki i neke druge, sa mnogo ozbiljnijim i pragmatičnijim motivima. I na drugačijim mjestima. Šatori, pečenje, piva, rakija, golo meso, turbo džigerasta muzika, raskravaćene masne spodobe i razmazana šminka koja se slijeva po tigrastom uzorku i debeloj, zlatnoj, ogrlici oko vrata. Valja zauzeti red i vidljivo mjesto za dobru školu, dobar fakultet, dobar posao, dobru poziciju. Za sve što je prvo, naravno, nekoliko praznih redova iza vođa. Zažmiriti na sve ostalo oko sebe, i odlučno reći šta me briga na redove nezaposlenih žena i muškaraca, nestašice, astronomske kredite, tuđe probušene cipele, džepove i novčanike, modrice i slomljene kosti, hladne domove.

Nema nasilja koje je donijelo mir, ni u Rusiji, ni u Bosni i Hercegovini, niti bilo gdje u svijetu gdje trenutno ratuju i ubijaju neki muškarci i neke žene, neke druge muškarce i žene. Ni mi nećemo biti mirni kada se nakon trenutnog popisa svedu računi i kad se prebrojimo i konačno utvrdimo koliko, koga i gdje ima. Ostaćemo sa svojim mirotvorcima koji nas uporno ubjeđuju da sve što godinama čine, čine za nas i za naše bolje sutra.

Oktobar sljedeće godine i nije tako daleko kako se čini.

Banjaluka, 3. oktobar 2013. godine