A zašto u Predsjedništvu?

Likovi su, manje-više, poznati, uglavnom nisu, uz poneki izuzetak, za usrećiti se s njima, ali su takvi kakvi jesu; radnja nije nezanimljiva, sasvim suprotno; vrijeme te radnje je nedjelja, deveti novembar; a mjesto - zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine. E, o tome se već može raspravljati. Malo kasnije.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Kada se u BiH konstituira neka vlast, prvo što se desi – dobro, drugo: prvo podijele radna mjesta i zauzmu javna poduzeća – je kriza vlasti. Onda se kriza rješava tako što se čelnici pet, šest, sedam, jedanaest stranaka, koliko treba, sastanu na „neutralnom terenu“. Najčešće u nekom ugostiteljskom objektu, pa u njemu, uz slow food, sortno vino i sortno šerbe, bistre politiku i ubijaju dan. Na kraju zajedno izađu pred strpljive novinare, kažu da nije riješen problem, normalno nijedan, ali da je postignut određeni napredak koji podrazumijeva čvrstu volju za nastavkom pregovora. Za mjesec, dva, opet se sastanu čelnici pet, šest, sedam, jedanaest stranaka, koliko treba, naravno na „neutralnom terenu“, opet u kafani, samo što samostalnu ugostiteljsku radnju sada bira neko drugi iz ustaljene ekipe...

Tako se, uglavnom i u najkraćem, odvija politički život u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj ide jedan parlament na svakih trideset osam stanovnika, a u svakoj od od tih skupština se za solidne, dobre i odlične pare – zavisi, je li, od nivoa vlasti - dižu ruke za ono što se dogovorilo u kafani ili protiv onoga što je ostalo nezaključeno prije nego su konobari skupili ovale i bokale i priupitali učesnike susreta bez zbivanja, jesu li za nešto slatko ili samo za kafu.

Naravno, pametan i naivan svijet, još uvijek uvjeren da se Bosna i Hercegovina, sa svim svojim entitetima, narodima, kantonima, Sejdićem i Fincijem, može bez velike zadrške porediti s drugim, pristojnim, razumno uređenim državama, reži na omalovažavanje institucija u kojima se ne odlučuje, već uglavnom maše.

Državna institucija umjesto kafane

U nedjelju, devetog novembra, desilo se čudo na više nivoa. Tog su se dana, čitali ste, gledali, slušali, u zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovini sastali lideri Stranke demokratske akcije, Demokratskog fronta i Saveza za promjene iz Republike Srpske. Potpisali su sporazum o budućoj, još uvijek neizvjesnoj saradnji na državnom nivou i bosanskohercegovačka politika se vratila u institucije. Jeste, ali u... Da, u njemu. Jedna važna državna institucija iskorištena je za ono što se moglo dogoditi i u kafani, ako već niti jedna od stranaka koje su imale reprezente na pomenutom sastanku, nema adekvatne prostorije i ako je nekome, nije bitno kome, mrsko ući u zgradu SDA ili prostorije DF-a. 

Dva, još malo pa bivša člana Predsjedništva, Željko Komšić i Bakir Izetbegović, te dva buduća, Mladen Ivanić i opet Bakir Izetbegović, uzurpirali su, na jedan dan privatizirali mjesto u kojem se može dešavati svašta, osim bilo kojeg oblika stranačkog života. Tako bi, barem, trebalo biti: troglavo je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine baš to – Predsjedništvo države kojeg čine predstavnici tri konstitutivna naroda iz dva entiteta i u teoriji svaki od njih zastupa interese po jednog naroda, bez obzira na to koliko među pripadnicima istog tog naroda bilo njegovih glasača, dvadeset komada ili dvjesto hiljada.

Drukčije rečeno, na posao u Maršala Tita 16, idu članovi Predsjedništva, njihovi savjetnici, šefovi kabineta, takozvano tehničko osoblje, osiguranje, domar... U posjetu im može doći svako, ako je najavljen ili pozvan i ako ta posjeta ima neke, bilo kakve veze, s onim što je u opisu radnog mjesta člana Predsjedništva.

Čuje se, nije tiho, gunđanje o tome kako u zemlji s tri i pol miliona problema, ni najmanje nije bitno gdje su se pretendenti na državnu vlast dogovorili, već je važno da su se o bilo čemu dogovorili, pa sada ne treba tražiti jaje u dlaci i praviti problem. Ako je tako, onda je, je li, besmisleno praviti problem oko pasa lutalica, nefunkcionalne ulične rasvjete ili zagađenosti zraka, jer ima mnogo ozbiljnijih stvari u zemlji s tri i pol miliona problema!?

Nije, međutim, nevolja u tome što su lideri mogućeg vladajućeg bloka za mjesto sastanka i jednog pristojnog, razumnog, u realne okvire smještenog, međustranačkog dogovora, odabrali onu lijepu, veliku kuću u Titovoj, već što u svom odabiru ne vide ništa sporno. Na isti način na koji je nekolicina čelnika velikih stranaka suspendirala institucije i, praktično, politički život privatizirala, svodeći, kako ono Lagumdžija reče, stranke na, naravno svoje, firme, tako se, prema njihovom mjerenju svijeta, sve što prati obnašanje određene funkcije podrazumijeva: ne kao javno dobro dostupno za ograničenu upotrebu, već kao nešto što im pripada bez ograničenja.

Čuda su, ipak, (skoro) moguća

Istini za volju, Bosna i Hercegovina nije nikakva iznimka u onome što se naziva (i) krizom demokratije, njenim, recimo tako, odnarođivanjem i pretvaranjem u sredstvo ostvarivanja interesa nekoliko grupa, kojima su manifestativni oblici iste te demokratije i pokriće i sredstvo za rad koji sa zajedničkim napretkom obično ima veze koliko i otvaranje kladionice s dobrobiti kladioničara. I drugdje se, pojednostavljeno rečeno, stvarni politički život odvija unutar stranaka i na međustranačkim, tajnim i javnim sijelima, dok skupštine postoje da rastaljivanju daju legitimitet. Samo što se drugdje, ipak, malo vodi računa o tome gdje se šta radi.

Prošle nedjelje, predstavnici dvije stranke i jedne koalicije, pokazali su da su ponekad i čuda skoro moguća, potpisavši dokument čiji je sadržaj, za naše prilike i našu stvarnost, više nego dobar. Time su, hajde da opet budemo optimisti, bez obzira na rizik da ispadnemo budale po osamsto pedeset peti puta, demonstrirali spremnost da makar pokušaju pomaći zemlju iz stanja kliničke smrti. Onih nekoliko listova papira, dakle, možda predstavljaju i simbol preokreta u odnosu, kako prema BiH, tako i prema politici u njoj, pa ako je tako, moglo se malo povesti računa i o mjestu radnje. Ali, po običaju, nije.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.