'Ta će nam sport?!

Ova cijela sedmica je, što se kaže, bila sportski dan: i sve, nekako, miriše na retro. Na Australian Openu, finale će igrati sestre Williams, i to nakon osam godina. U muškom finalu će Roger Federer sačekati pobjednika iz susreta Dimitrov – Nadal, Fenerbahče i Galatasaray su odigrali veliki derbi košarkaške Eurolige, a Francuzi će nakon pobjede nad Slovencima u polufinalu, kao favoriti sačekati pobjednika iz duela iz tekme Hrvatska – Norveška. I možda ponoviti finale iz 2009. Što se kaže, sve je to u redu, ali gdje sam tu ja? Odnosno, mi i naši sportisti?  

Fala na pitanju, manje-više nigdje. Nakon što je propao odlazak na SP u rukometu, valjalo je po streamingu tražiti utakmice, nervirati se i psovati sve živo Agenciji za komunikacije i sličnim oduzimačima vremena i smisla koji su smislili da se, samo u Sarajevu, zatamnjuju sportski programi iz susjednih zemalja. Odete u Travnik  ili u Mostar, ili u Busovaču ili u Brčko, i utakmica se regularno gleda. U Sarajevu – jok. Ali, nema ni sporta, pa možemo biti mirni. Kad dođe direktan protivnik za plasman na SP u Skenderiji se skupi jedva 2.000 ljudi, a atmosfera podsjeća na Bajramski turnir. U Tuzli, ili u Cazinu gori hala, a ovdje – ništa.  I fakat, šta će narodu koji svu svoju energiju troši na preživljavanje, još i taj sport? Suvišno, brate. Neka gleda beskrajno glupe političke i beskrajno dosadne vjerske programe i neka šute. Pa je l'? 

Prijatelj, s kojim što se kaže imam specijalne veze, duge nekoliko decenija, ima beskrajno simpatičnog sina u mlađim tinejdžerskim godinama, a ono što malog zanima je rukomet. Imam blagi osjećaj (ili bih ja samo tako iz vlastitog kompleksa što nisam postao veliki igrač) da bi taj malac, kojem sam svojedobno dao nadimak, mogao biti neki mačak u tom sportu.  Pa se, nekako, osjećam i odgovornim za nastavak njegove eventualne karijere.

Najgore će biti, kao što se danas najčešće događa, da se nivo talenta ne mogne provjeriti, pa da ostane(mo) nigdje: trenirao je, dosad, u klubu koji je u vitrinama imao i naslov prvaka Jugoslavije, ali stvar je zapela jer nema uvjeta, nema ni para, a sada ih u tom uzrastu nema više od šestorice, pa ne mogu skupiti ni ekipu. Ako bi se, kakvim slučajem, potrefilo da odigraju neku utakmicu. Mrka kapa, dakle: ako je dijete stvarno "taj", valja mu negdje drugo tražiti selameta, a ako nije, onda će sve završiti kao što ovdje obično završava. U zadimljenim pričama kako je kidao stative i mreže, ali da nije moglo bolje. 

Kako god završi 25. jubilarno Svjetsko prvenstvo u rukometu, ostat će zapisano da su u polufinalu igrale Slovenija i Hrvatska. Francuzima se, pak, vratilo sve u sportu kojem ih je početkom osamdesetih počeo učiti čovjek naših korijena Sead Hasanefendić. Prvenstvo je apsolutno uspjelo, dvorane su bile rasprodate. Francuska je zemlja u kojoj (taj) sport nešto znači. A išlo je sve po redu: u osamdesetim su ga uveli u škole, u devedesetim ga izveli na međunarodnu scenu i počeli osvajati medalje, da bi početkom stoljeća u tom sportu postali velesila, pa je pobjedničko postolje na velikim takmičenjima, praktično, nemoguće zamisliti bez Karabatića, Narcissea, Omeyera, Abaloa i ostalih zvijezda, kojima bi ovo moglo biti posljednje veliko takmičenje, jer ih je većina davno prešla tridesetu. U posljednjih deset godina izgubili su samo dva velika takmičenja, a što je najvažnije, na terenu još uvijek djeluju kao da se zabavljaju. Bacaju cepeline, dodaju kroz šest metara, smiju se. I "kidaju živo meso" kad treba.

Bosna i Hercegovina je zemlja koja prije rata, u rukometu, nimalo nije zaostajala za ostalim republikama bivše Jugoslavije. Imala je, poput Hrvatske, evropskog prvaka, imala je poput Slovenije i prvaka Jugoslavije, srbijanski klubovi se ovdje nikada nisu nauzimali bodova, a u jugoslavenskoj reprezentaciji bi uvijek bilo po 4 ili 5 reprezentativaca iz BiH. Danas je takav rejting nezamisliv, iako ima sredina u kojima se radi, ima i talenta, ima nešto i klubova, ali rekosmo, fali škola i trenera za mlađe. I, naravno, fali novaca. U ovom trenutku Savez nije u mogućnosti skupiti ni minimalna sredstva, a liga se igra po sistemu, kad neko odustane, bez njega se mora.

I tako, prolaze godine. Mi se još dugo nećemo radovati sportskim uspjesima, a i kad se pojavi kakav talent, svi odmah gledaju da ga utope za neke novce ili da ga, ljudski, pošalju negdje gdje će moći osigurati pristojan život od sporta. Bojim se, a negdje bih intimno volio, da tako bude i sa sinom mog prijatelja: ako bude valjao, valjda ćemo mu naći neko mjesto pod krovom dvorane u Zagrebu, Celju, Melsungenu ili Skopju, i pustiti ga da živi svoje snove.

Postoji teorija da društva u kojima se sportu pridaje prevelika važnost, uglavnom, nisu uređena, ali to je samo jedan dio priče. Drugi je da je sport profitabilan i ozbiljan posao, koji višestruko vraća uloženo. Kao što je, recimo, slučaj sa Srbijom i košarkom, u kojoj je taj sport neka vrsta državne legitimacije, uzornog modela kako i neki segmenti rasturenih društava mogu funkcionirati.

Sport, a nekako intimno mislim da je rukomet u BiH trebao biti "taj", bi mogao biti jedna od onih aktivnosti koje nisu trebale trajno biti zaražene nacionalizmom, apatijom i depresijom. No, to se, nama, nažalost nije dogodilo. Mjera efikasnosti naše vlasti – najneefikasnije u Evropi i prema zvaničnim parametrima – jeste (i) to da banda koja se krije iza navodnog legitimitet naroda, nije uspjela osigurati niti jedan sportski kolektiv koji bi bio stabilan, i koji bi mogao biti respektabilan na regionalnom planu, a kamoli u nešto širim okvirima.

I sve se nešto nadam da među klincima koji se nalaze po kućama da bi gledali utakmice KK Crvene zvezde koja je hit ovogodišnje košarkaške Eurolige postoji kritična masa koja će tu vlast, jednom za vazda, otjerati tamo gdje zaslužuje.

Tamo gdje je ona otjerala sve nas.