Rukomet: Svijet između Dobra i Zla

U toku je svjetsko rukometno prvenstvo, i oko njega se prilično dobro zakuhalo: ali ne zbog kvaliteta igre ili formata takmičenja. Već prije posljednjih utakmica u četvrtfinalnim grupama znali su se polufinalisti, što znači da je sistem takmičenja, blago rečeno, manjkav. U Hrvatskoj se podigla teška dževa oko suđenja na utakmici protiv jednog od domaćina. Utakmici koju je Njemačka dobila 22 – 21, poluvrijeme (11-11) , utakmice koja je sve vrijeme bila “u egalu”, i za koju bi vjerovatno, najpravednije bilo da je tako i završila. No, “ni med cvetjem ni pravice”, pa tako ni u rukometu, tom nekadašnjem sportu malih sredina i velikih fabrika, za koji izgleda da je u njemu ostalo još malo viteškog, da ga nisu iskvarile tolike pare kao fudbal.

Hrvatski rukometni savez je dan nakon utakmice na mail adrese različitih subjekata poslao montiran video sa svim greškama sudačkog para iz Danske. Od deset odluka, šest je sigurno spornih, a ona u zadnjoj utakmici zbog koje je navrla krv u glavu svekolikoj javnosti je zaista bila pogrešna. Selektor Hrvatske Lino Červar tražio je da se danske sudije odmah vode u zatvor, a sudije su, shodno kulturi svijeta iz kojeg dolaze, dan nakon utakmice poslale izvinjenje: nije trebalo suditi probijanje Karačiću u zadnjoj minuti, pogriješili smo! Drugim riječima, kad vas za račun IHF-a, domaćina ili lanca Lidl (glavnog sponzora) “zavrnu” Skandinavac ili Nijemac, mogu se izvinuti. Lijepo postati paketić s mašnicom i – idemo dalje.

Kad vas potopi Balkanac ili kakav drugi pripadnik soja istočnoevropskog ili mediteranskog genotipa, možete očekivati samo još da vam pokaže srednji prst, ili vas još malo pogura nadole. Što bi rekao veliki Veselin Vujović: ”Červar nije ovako jaukao kad su sudije donosile odluke u koristi Hrvatske!” Červar se sav pogubio: osim što bi zatvarao sudije, tužio bi i novinare. Kolega Dražen Krušelj iz “Jutarnjeg lista” nazvao ga je “najslabijom karikom na Svjetskom prvenstvu”, i to je bilo dovoljno da sve mračne strane, inače, nesimpatičnog i politički ‘naštimanog’ hrvatskog selektora izađu na vidjelo. Gorka je to Linolada, reklo bi se.  

No, bez obzira na sve, skoro svako rukometno takmičenje u posljednjih petnaestak godina biva umrljano suđenjem. Prije četiri godine, kad su sudije iz Srbije “odrađivale” Poljsku u polufinalu protiv domaćina Qatara, u pijesku pustinje i raskoši bez publike, zapisao sam ono što danas još tvrđe zastupam: ne pristupi li se ozbiljnijoj standardizaciji pravila, i ne ograniči li se njihovo interpretiranje, to će trajno osakatiti taj sport. Sudije u rukometu, jednostavno, imaju previše ovlasti i skoro nikakvu odgovornost. U tom smislu ne bi bilo loše da nacionalni savezi pokrenu akciju, ali te stvari nikada ne idu glatko:  njemački savez poslije ovoga može samo šutjeti i biti presretan, jer su jednu osrednju generaciju provukli do polufinala, a za prije samo par godina nosioce medalja – Qatar i Srbiju – niko danas i ne pita. Oni su između 15. i 20. mjesta. Pa, dobro, može i tako (sportska) sreća je promjenljiva, ali ipak ne toliko koliko sudije uz zaštitu i instrukcije IHF-a ogu nekoga unakaziti. I to je to. Osim što svaki pravi zaljubljenik u ovu igru žali što Francuska i Danska igraju finale prije finala, jer su to dvije ekipe koje su najviše pokazale, a i bilo bi neke pravde da se atraktivni Francuzi naplate protiv teških, dosadnih i discipliniranih Nijemaca. Jer, rukomet je ipak igra, a ne postavljanje bedema i tranšeja, što je glavna njemačka taktika.

I sve to nas negdje posdjeća na to da živimo u svijetu granica, zidova i bedema. Jedna priča iz prošlosti možda može ilustrirati razlike između vremena i svjetova, a doletjela je sasvim slučajno, u prečešljavanju stvari iz jučerašnjeg svijeta. 

Finale svjetskog rukometnog prvenstva na kojem je Njemačka osvojila svoju prvu zlatnu medalju odigrano je 5. februara 1978. u Brondbyju, u Danskoj. Naspram tadašnje SR Njemačke stajao je moćni Sovjetski savez, crvena mašina čiji su igrači poredani ispred golmana bukvalno pravili zid, nalik onom Berlinskom. Selektor Njemačke bio je naš čovjek , Zagrepčanin Vladimir Štencl, bivši golman, Yoda rukometa i jedan od životnih uzora onoga što ovo piše. Kongenijalni trener, skoro uvijek u konfliktu i sa savezima i s najboljim igračima, porijeklom je, dakako, Nijemac (tamo je Vlado Stenzel), došao je u Njemačku napasti svjetsko zlato, nakon što je kao selektor Jugoslavije osvojio olimpijsko, 1972. u Munchenu.

Njegov je tim te 1978. pobijedio u svim utakmicama, osim protiv istočnih komšija DDR-a, s kojima je remizirao u grupi, rezultat je bio 14 – 14. I dok se čekalo veliko finale, dogodio se detalj koji je danas upisan u historiju kao jedan od najdirljivih momenata rukometne povijesti uopće. Ponajbolji igrač reprezentacije DDR-a, koja će na tom prvenstvu završiti s bronzanom medaljom, Wolfgang Böhme, ušuljao se s kesom piva u hotel gdje su bili smješteni njegovi zapadni sunarodnjaci. I, budući da su DDR i SSSR, kao dio istog, istočnog bloka, skupa trenirali dvojici svojih drugova Heineru Brandu i Kurtu Klühspiesu odao taktiku i trikove na kojima se bazirala igra Sovjetskog saveza. Dvojica igrača su tu epizodu, naravno, ispričali svom treneru, velikom majstoru Vladi, i ispalo je da je to bio jedan od najvažnijih detalja za pobjedu u finalu. Vlado je postao “Čarobnjak” i heroj zemlje svojih pradjedova, a Böhme je nakon takmičenja bez objašnjenja udaljen iz reprezentacije DDR-a. Jer, to je bila zemlja sa najjačom obavještajnom službom, pa nije čudo da su i hotelski zidovi u slobodarskoj Danskoj imali uši. Bilo kako bilo, jedan je čovjek svojom ličnom hrabrošću narušio čvrsti poredak i učinio ono što su mu srce i savjest nalagali: umjesto da ostane “ideološki” pravovjeran, učinio je ljudski potez. I ostao zapamćen kao veliki čovjek, bez obzira što je bio strašan igrač.     

Imao sam tada nepunih jedanaest godina i bila je to prva rukometna utakmica koju sam gledao u boji. U sarajevskom kafiću Stari sat, jednom od omiljenih mjesta gdje je zalazio moj rahmetli otac, na mini kolor televizoru, koji sam tada također prvi put u životu vidio. Uz miris prženih badema, nisam baš sve ni vidio ni razumio, ali sam shvatio da je mom starom i njegovoj raji bilo drago da je “Vlado Stenzel i s njima uzeo zlato.”

Današnjim svijetom, koji  više nije podijeljen na onaj način kao prije četrdeset i jednu godinu, vlada duboka segregacija. Koja se svodi na to pripadate li redu bogatih ili siromašnih. Sve drugo je irelevantno, i to vodi svijet prema sudbini za koju svi trebamo biti zabrinuti. I to, baš i nema puno veze  s igrom u kojoj šest igrača i golman napadaju na drugu stranu u želji i nastojanju da postignu gol više.

Ili, ipak, ima? Jer nas ona može poučiti tome šta je Dobro, a šta Zlo. I tome da je uvijek moguće napraviti ljudski potez, vrijedan poštovanja