Odlazak radnika iz BiH: Njemačka nam dođe kao Ahiret, niko se ne vraća

Razgovor za taj dokument, doduše, hiljade njih još uvijek čeka - i po više od godinu i po dana.

Ono što povezuje Alena iz Sarajeva i Dragana iz Doboja jeste želja da se što prije domognu posla u Njemačkoj.

U tom cilju obojica su se odlučila prekvalificirati, izučiti moderne, precizne vrste varenja, budući da su, kako kažu, u Njemačkoj, ali i Austriji, Nizozemskoj i nekim drugim EU zemljama varioci jako traženi.

"Supruga ima stalni posao, ja povremeno radim, nešto i zaradim, ali sve to nije ni blizu dovoljno da ‘spojimo kraj s krajem', da djetetu osiguramo normalno djetinjstvo i da se ‘izvadimo' iz dugova i kredita. Ovako više ne može”, kaže Alen za Deutsche Welle.

Ovaj 42-godišnji tekstilni tehničar razmišljao je šta i kako da uradi, pa je nedavno odlučio da se prekvalificira za varioca.

Trenutno razmišlja koja mu je opcija povoljnija - specijalistički kurs u Tuzli ili u Doboju, gdje, ukoliko uspješno okonča obuku i položi ispite, dobiva certifikat o stručnosti sa njemačkim, odnosno austrijskim pečatom, priznatim u svijetu.

Svoju budućnost, premda bez konkretnih osnova, vidi u Njemačkoj.

Akademija varenja u okviru Visoke poslovno-tehničke škole u Doboju, prema riječima menadžera Srđana Kovačevića, postoji nepune dvije godine i kroz nju je prošlo već nekih 80 polaznika kojima je pružena prilika da se obuče za moderne metode varenja gasovima poput CO2, argona ili helijuma.

Preko Slovenije do Njemačke

"Obuka za varioca traje mjesec i po do dva, zavisno koliko časova je potrebno, odnosno koliko su ljudi sposobni da nauče. Svaka grupa ima 7-8 polaznika, a radi se isključivo o praktičnoj obuci, po osam sati dnevno, i ljudi koji završe tu obuku mogu odmah početi da rade u Njemačkoj i drugim zemljama EU”, kaže Kovačević za Deutsche Welle.

Po uspješno obavljenom ispitu, u prisustvu stručnjaka iz Austrije, novi varioci dobivaju takozvani WIFI certifikat (Wirtschafts Förderungs Institut - Institut za unapređenje privrede) austrijske Privredne komore (WKO - Wirtschaftskammer Österreich), nakon čega, kako tvrdi, stižu i prve ponude i poslovi.

Gotovo svi koji se zanimaju ili upišu Akademiju varenja, kako kaže Kovačević, za cilj imaju odlazak u Njemačku.

“Pošto se dugo čeka na proceduru za dobivanje radne vize, onda često prvo idu u Sloveniju, jer se za Sloveniju čeka oko tri mjeseca na ‘papire'. Onda rade za slovenačke firme, koje ih vode u Njemačku. Te firme s radnicima potpisuju ugovor na godinu dana i poslije toga i ostaju u Njemačkoj”, pojašnjava Kovačević.

Spreman za gastarbajtera

Njegovu priču potvrđuje Dragan, 30-godišnjak iz Doboja. Ulazi u Kovačevićev ured i raspituje se kada počinje sljedeći krug obuke, jer u Sloveniji hitno traže varioca i ima šansu da ide jako brzo. Objašnjava da je jedan od varioca iz BiH, obučenih baš u Doboju, nakon par mjeseci u Sloveniji dobio posao u Njemačkoj i da za njega u slovenačkoj firmi sada traže zamjenu.

"Akademiju varenja sam odlučio upisati zbog bolje mogućnosti zaposlenja, a i zbog veće zarade... Nadam se da ću karijeru ostvarivati vani, a krajnji cilj po pitanju destinacije nisam odredio, bitno mi je da zarada bude bolja”, pojašnjava Dragan za Deutsche Welle. Dodaje da u Doboju ima stalni posao, ali da nije zadovoljan uvjetima rada, a ni zaradom, te da je spreman "napustiti sve i otići negdje u potrazi za boljim”. "Spreman sam postati ‘gastarbajter'”, naglašava.

Čuđenju nema mjesta jer, prema riječima menadžera Akademije varenja, varioci su na domaćem terenu plaćeni od 3.5 do 6 konvertibilnih maraka (1.75 do 3 eura) po satu, što se teško može porediti sa satnicom od 15-17 eura u Njemačkoj.

Besperspektivnost mladih i nefunkcionalnost sistema

Bolja satnica, kako smatra Vedran Gligorić, direktor Osnovne škole “Dositej Obradović” u Doboju i odbornik u Skupštini grada, nije jedini razlog za odlazak ljudi, posebno mladih.

“Najveći problem je nefunkcionisanje sistema u BiH. Osim nefunkcionisanja sistema, po meni, glavni problem je besperspektivnost, beznađe”, kaže Gligorić.

"Kada govorimo o odlasku mladih, u čemu Doboj prednjači, mladim ljudima je razlog za odlazak i taj što ne vide nadu da se nešto može promijeniti, da nešto može krenuti na bolje. Ne postoji neka perspektiva da se čovjek dokaže svojim radom, da napreduje i da to neko cijeni”, naglašava Gligorić.

Dobojska regija, koja je slovila za jaku ekonomsku zajednicu, željezničko čvorište bivše Jugoslavije, grad male privrede... smatra on, tipično je ogledalo stanja u BiH, kao primjer jedne “nefunkcionalne zajednice”.

Doboj bi, prema njegovim riječima, trebao biti perspektivan grad, otvoren za razvoj turizma, privrede, kulture, ali zahvaljujući aktuelnoj političkoj situaciji, kako na višim nivoima tako i na lokalnom, od toga nema ništa, a ljudi odlaze.

Evidentno je da odlazak radne snage, kvalificiranih radnika iz BiH, ostavlja tragove na ionako turobnu ekonomsku sliku zemlje. U tom smislu, teško je biti optimističan sa prosječnom plaćom od nekih 880 konvertibilnih maraka (440 eura) i mjesečnim troškovima života koji, prema procjenama sindikata, dosežu skoro 2.000 KM (1.000 eura) za četveročlanu porodicu, pa je dalji odlazak ljudi iz BiH neminovan.

Ekonomski faktor = faktor odlaska

Ekonomski faktor, smatra direktor Unije udruženja poslodavaca RS Saša Aćić, je ključni faktor za odlazak ljudi.

Dodaje da ipak ne treba zaboraviti ni druge razloge zbog čega napuštaju bh. prostor, a to su prije svega "politička nestabilnost i pravna nesigurnost, kao dva jako bitna faktora”.

Jedno od rješenja svakako bi, smatra on, trebalo biti povećanje neto plaća, ali i ozbiljniji odnos kako poslodavaca, tako i izvršnih vlasti.

“U tom smislu, mi sa Vladom RS realizujemo Memorandum koji podrazumijeva rasterećenje oporezivanja rada koje direktno preusmjeravamo u rast neto plata zaposlenih. Pored rasta plata, koji je neminovno veliki zadatak kako za poslodavce, tako i za vlasti u RS i BiH, mi smatramo da je potrebno harmonizovati odnose između poslodavaca i radnika u samim preduzećima. To podrazumijeva da svi oni radni standardi, odnosno prava iz radnog odnosa trebaju biti poštovani u cijelosti”, kaže Aćić za Deutsche Welle.

U tom smislu, naglašava, moraju biti regulirana prava radnika i lokalna legislativa mora biti usklađena sa međunarodnim standardima, a svakako je "potrebno učiniti i značajne iskorake u smislu unapređenja uslova u samim kompanijama”.

Također, dodaje Aćić, svakako se mora poraditi i na prelasku ljudi iz javnog u realni sektor, uz “jasno planiranje dinamike takvih poteza... s obzirom na značajan višak radne snage u javnom sektoru”.

Sličnih stavova je i Udruženje poslodavaca FBiH.

”Ljudi odlaze zbog socijalne i političke nesigurnosti, ideoloških i nacionalnih podjela, osjećaja besperspektivnosti i općeg stanja nezadovoljstva življenjem u ovako struktuiranoj BiH. Generalno loš i nepovoljan ambijent za privređivanje može se poboljšati potrebnim pravnim i sistemskim promjenama”, upozoravaju iz Udruženja.

Osim toga, Udruženje poslodavaca FBiH “zalaže se za povećanje plaća zaposlenih, dok se i dalje ne umanjuju utvrđene stope poreza i doprinosa; kao i za smanjenje proizvodnih troškova kako bi se povećala produktivnosti, dok se povećavaju cijene osnovnih proizvodnih resursa, kao aktuelno povećanje električne energije za privredne subjekte”. Podcrtavaju da je opterećenje rada u FBiH najveće u Europi, “što znači da poslodavci plaćaju puno, a radnici primaju malo”, te da se vlasti tim pitanjem moraju što prije pozabaviti ukoliko ne žele ostati bez većine kvalificirane radne snage.

Njemačka “kao Ahiret”

Dok varioci, medicinski tehničari, njegovatelji, IT profesionalci i kvalificirani radnici svih drugih profila čekaju na poziv za razgovor za radnu dozvolu u Njemačkoj, i nadaju se da će taj proces uskoro biti olakšan i vremenski skraćen, iz njemačke ambasade u Sarajevu putem društvenih mreža te nade donekle razbijaju objavom da bitne promjene, u administrativnom smislu, ne očekuju.

I u beznadežnosti koja ih tjera na odlazak, Bosanci i Hercegovci, u svom tipičnom stilu, nađu mjesta humoru, pa kažu da je odlazak u Njemačku kao preseljenje na Ahiret (drugi svijet u islamu) - ko jednom ode, više se ne vraća.