Čaušević: Trezorski zapisi su logičan potez

Sve dok Bosna i Hercegovina ne formira državnu vlast, entitetima je onemogućena dalja saradnja sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). Daljih posuđivanja novca nema, a ni postojeće tranše ne mogu biti realizirane. Federacija BiH tako se odlučila na berzansku emisiju kratkoročnih trezorskih zapisa: vlast prodaje zapise, banka daje novac, ali za godinu dana naplaćuje i kamatu.

Tim smo povodom razgovarali sa profesorom Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Fikretom Čauševićem.

Hiperlikvidne banke

Radiosarajevo.ba: Gospodine Čauševiću, Vlada Federacije BiH će se ovog mjeseca zadužiti emisijom kratkoročnih obveznica, odnosno trezorskih zapisa, kako bi se pokrile rupe u budžetu. Zbog čega se to radi?
Čaušević: Tržište vrijednosnih papira u BiH je, zapravo, jako slabo razvijeno. Ono, praktično, ne postoji. Ja sam radio svojevremeno jednu studiju „Mogućnosti razvoja tržišta novca u BiH“. Ta studija je publikovana 2004. u saradnji sa USAID-om. Nije se gotovo ništa promijenilo od tada do danas po pitanju tržišta novca, izuzev nekih dešavanja u Republici Srpskoj, odnosno emisije kratkoročnih vrijednosnih papira. Tržište je u potpunosti nerazvijeno dijelom zbog toga što komercijalne banke drže gotovo sve viškove sredstava na svojim računima i kod Centralne banke. S druge strane, imamo vrlo nelikvidan realni sektor i to je jedan vrlo ozbiljan problem. S jedne strane, dakle, imamo hiperlikvidne banke, a s druge strane rastuće nelikvidan realni sektor. Bajpasiranje, odnosno pokrivanje tih sezonskih fluktuacija nelikvidnosti u realnom sektoru kod preduzeća koja proizvode robe i usluge bilo bi veoma uputno prilagoditi, odnosno prevazilaziti emisijom kratkoročnih vrijednosnih papira, prije svega komercijalnih zapisa.

Radiosarajevo.ba: Kakva je opasnost u takvom zaduživanju?
Čaušević: Ja nisam za to da se vraćamo na rješenja kakva su bila u bivšoj Jugoslaviji, dakle emisiji mjenica kao kratkoročnih vrijednosnih papira, koje nisu imale pokriće. To je dovelo do kolapsa finansijskog sistema bivše Jugoslavije. Nešto vrlo slično se, mada paradoksalno zvuči, desilo na Zapadu, prije svega u SAD i Velikoj Britaniji i na ostalim razvijenim, odnosno najrazvijenijim finansijskim tržištima. Ono što se radilo na najrazvijenijim finansijskim tržištima ustvari nije ništa drugo nego prelivanje kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane. Nedostatak novca kada su ti vrijednosni papiri dospijevali na naplatu je i prouzrokovao globalnu finansijsku krizu.

Logičan i opasan potez

Radiosarajevo.ba: Može li se onda reći da Vlada kupuje vrijeme, dok je kolaps neupitan?
Čaušević: To su vaše, a ne moje riječi. Što se tiče emisije kratkoročnih vrijednosnih papira one jesu logične. To je jedan korak koji nije neuobičajen. Da nema kratkoročnih vrijednosnih papira većina najrazvijenijih zemalja, kao i brzo rastućih zemalja u razvoju bi trenutačno kolabirala. Dakle, ono što je redovan izvor finansiranja tih zemalja, kod nas se vrlo često interpretira kao nelogično. Emisija tih 90 miliona KM je vrlo logičan korak.

Pa ipak, kada ti vrijednosni papiri dospiju na naplatu njihove nominalne vrijednosti, onda će Federalna vlada, konkretno Ministarstvo finansija, morati obezbjediti adekvatne prihode iz naplate poreza ili emisije novih kratkoročnih vrijednosnih papira. Otplata starog duga novim dugom je nažalost redovna praksa i na Zapadu. E, sad, koliko će vlade i jednog i drugog entiteta imati kredibiliteta na domaćem finansijskom tržištu, u smislu da se kratkoročni dug otplaćuje emisijama novog kratkoročnog duga, to će zavisiti od fiskalne discipline s jedne strane i, naravno, od sposobnosti vlada jednog i drugog entiteta da generiraju nova radna mjesta i na taj način prošire poresku osnovicu, umjesto da porastom poreskih opterećenja opterećuju i potrošače i poslodavce. Dakle, to nije dobro rješenje u periodu krize, da se dodatnim poreskim nametima opterećuju oni koji bi trebali kreirati radna mjesta.

Radiosarajevo.ba: Kako onda adekvatno spriječiti nova i nova zaduživanja?
Čaušević: Problem finansiranja nije nikakva katastrofa. Logično je da entitetske vlade idu u emisiju. Međutim, zakon je u slučaju oba entiteta jasan, dakle jasno je određena granica do koliko se i jedan i drugi entitet i država mogu u jednoj fiskalnoj godini zadužiti. To je 10 posto u odnosu na originalne prihode ostvarene u jednoj godini. To je limit za kratkoročne vrijednosne papire, dok za dugoročne ta granica iznosi 18 posto. Taj zakon je vrlo jasan. Zakon postavlja vrlo jasne limite, a entiteti su dužni, obezbjediti fiskalnu disciplinu, kao i da, u saradnji sa poslodavcima, započnu sa kreiranjem novih radnih mjesta i proširenjem poreske osnovice što je, u krajnjoj liniji, garancija redovne otplate javnih dugova, kako kratkoročnih, tako i dugoročnih.