Zašto povrće više nije istog ukusa?

Od 2000. godine, kada su se regionalna tržišta otvorilo za uvoz sjemena, na njivama je sve manje autohtonih vrsta poljoprivrednih proizvoda koji se kod nas gaje decenijama.

Zbog najavljene uredbe Evropske komisije da državama članicama ubuduće nametne obavezu da u poljoprivrednoj proizvodnji koriste isključivo standardizovana sjemena povrća i voća, Hrvatska se našla u velikom problemu. Naime, ovaj obavezujući propis doveo bi ih u situaciju da zaborave na uzgajanje autohtonih vrsta za komercijalnu prodaju.

Ukoliko se ova odluka u narednom periodu usvoji i ostale zemlje Balkana bi se nakon ulaska u EU našle u istoj situaciji. Dakle, voće i povrće koje smo stoljećima gajili na svom tlu ubuduće bi moglo da se proizvodi samo u privatnim baštama i manjim sredinama, piše Politika.

Iako se često govori da je vodenasto, bezukusno, tvrdo povrće i voće takvo zbog nekontrolisanog i pretjeranog tretiranja pesticidima, stručnjaci sve češće upozoravaju da ukus poljoprivrednih proizvoda ne zavisi od toga čime je tretiran, nego isključivo od sorte. Nerealno je, naravno, očekivati da veliki proizvođači ispred profita stavljaju sorte koje donose manje prinosa i nisu tako otporne i dugotrajne, međutim neprihvatljivo je da neke vrste koje su ovde godinama gajene potpuno nestanu pod pritiscima multinacionalnih kompanija i njihovih interesa. 

Prema podacima iz hrvatskih medija i ekoloških udruženja koja su vrlo burno reagovala na pritisak iz Evropske unije, trenutno tri najveće korporacije – „Monsanto”, „Dupon” i „Singenta” kontrolišu 53 odsto tržišta sjemenja na svetu, tako što su pokupovale nacionalne, ali i male porodične sjemenare i ostale bez konkurencije.

Glavni profit, ocjenjuju tamošnji stručnjaci, donose preparati za zaštitu biljaka gajenih iz ovih hibridnih sjemena.

U prilog autentičnim sortama koje uspijevaju u određenom podneblju i koje imaju tradiciju gajenja ide to što su prilagođene lokalnim prilikama, imaju bogatiji ukus i hranjive vrijednosti, ali i to što zahtijevaju manje vode i veštačkog đubriva. Samim tim, nije ga potrebno ni štititi tolikim količinama hemikalija jer su otpornije na bolesti.

Evropa nije usamljena u protežiranju ekskluzivnih prava velikih proizvođača sjemena i hrane. Kako prenose hrvatski mediji, najdalje je otišao Novi Zeland koji je zabranio gajenje voća i povrća u baštama i upotrebu sjemena koje nije dobilo odobrenje države. Pošto se ovo odobrenje vrlo teško dobija, na mjesto dobavljača vrlo brzo su se pozicionirale multinacionalne kompanije koje se bave prodajom sjemena i proizvodnjom hrane.