Zašto u Izraelu nema protesta?

Svi se pitaju i nagađaju o razlozima neizlaska na ulice, o izostajanju naše revolucije, odnosno koji su to razlozi koji će naše građane natjerati da izađu na trgove, piše izraelski list Haaretz, prenosi portal Peščanik.

Ima onih koji će reći zašto da izađemo, kod nas je demokratija, zar ne? Imamo slobodne medije, slobodnu potrošnju, slobodno tržište. Nema gladi, svi koji žele imaju pristup Facebooku i Twitteru, i čak su naši siromašni građani bolje odjeveni od onih u Egiptu. Osim toga kod nas su siromašni samo ultrareligiozni i Arapi, a i kod njih je tome razlog njihova tradicija pa se to i ne računa.

Suviše razloga za protest

Međutim, istina je da je teško očekivati od izraelskih građana da izađu da protestuju jer ovde ima suviše razloga za protest. Već 40 godina naša vlada pogoršava kvalitet života putem neprekidne okupacije, kroz stalne ratove, putem smanjivanja prava radnika i udarom na zdravstvene i socijalne usluge, povećanjem razlika svih vrsta, i posljednjih godina narušavanjem demokratskih prava i sloboda pojedinca kao i korupcijom vlasti. Žalimo se da su u Francuskoj masovno demonstrirali protiv podizanja starosne granice za odlazak u penziju dok je kod nas to prošlo u tišini. Ali ko je u Izraelu u stanju da između još jedne privatizacije i novog zakona o državljanstvu obrati pažnju i na ovo kršenje prava od strane vlasti.

Međutim, u Izraelu ipak imamo redovne proteste. Imamo proteste protiv okupacije, marševe za oslobađanje Gilada Šalita, blokade parkinga za vrijeme Šabata, imamo velike proteste protiv povlačenja iz Gaze i branjenja prava preživjelih Holokausta, demonstrante koji obilježavaju Dan zemlje, demonstracije protiv rasizma, za demokratiju, protiv progona djece, protiv infiltratora, Arapa i stranaca. Čak smo imali i svoj trg – trg hljeba. Ali bez velike koristi.

Kada Palestinci protestuju, na njih šalju vojsku kao da je riječ o neprijateljskom napadu. Kada to čine izraelski Arapi, pritisak je toliko jak kao da je u pitanju prijetnja režimu. Na Sefarde policija motri vrlo pomno, a kada društveni aktivisti protestuju oni su dočekani ili podrškom ili maltretiranjem. Ono što je sigurno jeste da izraelska vlada nikada ne čini ono što protestanti od nje zahtijevaju.

Sve bez efekta

Građani i organizacije za zaštitu ljudskih prava pokušavaju da probude javnost i utiču na one koji određuju politiku putem oglašavanja, lobiranja, kroz kreiranje različitih događaja i provokacija. Međutim, čak ni ova sredstva ne postižu uspeh; ona možda probude javnost i medijski budu propraćena, ali ne uspijevaju da utiču na to da vlada promijeni politiku.

Ograničenja organizacija koje se bore za društvenu jednakost je razumljiva. One djeluju spolja, i kao takve ne mogu da donesu promjenu. U stvari, one funkcionišu kao ventil za paru, one opstaju zahvaljujući donacijama i budžetu vlada, kao i bogatih industrijalaca čiji su ciljevi i djela u suprotnosti sa političko društvenim ciljevima ovih organizacija. Tako ispada da su i organizacije dio sistema koji jača nosioce vlasti i kapitala.

Izraelska politika i njeni političari su odvojeni više nego ikada od javnosti, od njenih potreba i želja. Čak se i političari iz pojedinih sektora ne brinu zaista o dobrobiti svojih birača i javnosti. Stipendije studentima ješive da ne rade i da ne služe vojsku suprotne su interesima tih istih studenata i interesu haredske zajednice, negiranje i oduzimanje prava ljevičarima i Arapima neće popraviti položaj ruskih useljenika, nametnute izjave vjernosti ne unapređuju arapsku zajednicu, a okupacija i naselja na teritorijama čine štetu izraelskoj državi i opštoj javnosti.

Političari ne primjećuju iscrpljenost javnosti, kolektivnu depresiju, želju za mirom i predahom, jednakošću i ne razumiju da je to istinska opasnost za postojanje Izraela i njegov karakter. Jer iz te iscrpljenosti i želje za mirom i tišinom se rađa čežnja za „jakim vođom“.

Istina je da svi čeznemo za revolucijom, za velikim izlaskom na ulice. Sa frustracijom gledamo sve ove ljude koji su uspeli da izvedu promjenu – ne samo da su pokušali već su i uspeli, i mi to takođe želimo. I mi želimo da utičemo i oblikujemo svoje živote, želimo da se kod nas dogodi nešto uzbudljivo i dobro, nešto uzvišeno i inspirativno, i više od svega nešto što će nam pružiti nadu. Koliko nam je samo potrebna nada.

Prijevod prenosimo sa portala Peščanik