Vrhovni sud potvrdio: Kosovo i dalje zabranjuje hidžab u školama

Vrhovni sud Kosova odbio je tužbu Mreže za profesionalni razvoj žena Arrita, kojom se tražilo dopuštenje za nošenje islamskih marama u školama, potvrdivši da Ministarstvo obrazovanja, nauke, tehnologije i inovacija (MEST) ima pravo propisivati pravila odijevanja i ponašanja učenika.

Arrita je u svojoj tužbi tvrdila da zabrana marame u školama predstavlja diskriminaciju i kršenje ustavnih prava djevojaka koje nose hidžab. Organizacija je navela da su u posljednje četiri godine primili brojne žalbe od učenica koje su bile izbačene iz škole ili im je zabranjeno prisustvovati nastavi zbog nošenja marame.

Sud je u svojoj odluci naveo da Ministarstvo obrazovanja ima jasna zakonska ovlaštenja da propiše kodeks ponašanja učenika, uključujući i pravila odijevanja, u skladu sa Zakonom o preduniverzitetskom obrazovanju i Zakonom o stručnom obrazovanju i obuci.

U Administrativnoj instrukciji 6/2014, član 3, navedeno je da je zabranjeno "nošenje vjerskih uniformi", no pojašnjenje što se pod tim podrazumijeva nije precizirano.

Dugogodišnji problem i reakcije

Tema nošenja marame u školama na Kosovu izaziva burne rasprave već godinama, s obzirom na to da oko 92 posto stanovništva Kosova čine muslimani. Prvi put se ova tema našla u javnoj debati 2010. godine, kada je MEST izdao upute kojima su zabranjene tzv. vjerske uniforme, pod koje je svrstano i nošenje marame.

Islamska zajednica Kosova tada se oštro protivila zabrani, ističući da marama nije "vjerska uniforma" već dio vjerske obaveze muslimanki. Prema njihovoj interpretaciji, hidžab je religijska norma, a ne uniforma određene boje, modela ili materijala koja identificira organizaciju ili instituciju.

Kosovski pravni stručnjaci upozoravaju da član 3 Administrativne instrukcije sadrži opće zabrane bez precizne definicije, što povećava rizik od različitog tumačenja i selektivnog pristupa u pojedinačnim slučajevima.

Vrhovni sud se pri odluci pozvao i na presudu Ustavnog suda Kosova iz 2011. godine te odluke Europskog suda za ljudska prava, u kojoj se navodi da vjerska sloboda primarno pripada individualnoj savjesti, uključujući njeno manifestiranje u privatnom i javnom životu, ali ne pokriva svako ponašanje motivisano religijom.