Svjedočanstvo iz Turske: Opravdana ljutnja i gomila pitanja

Saradnik Deutsche Wellea iz Turske, Gunnar Kohne, koji je izvještavao i o zemljotresu koji se u toj zemlji desio 1999. godine, uporedio je dva događaja i podijelio svoje dojmove, naročito obraćajući pažnju na uzroke i krivce.

Opisujući scene sa stradalih područja 4 dana nakon zemljotresa, Kohne uočava da preživjeli, umotani u deke i okupljeni oko logorskih vatri, počinju da gube nadu da će svoje bližnje pronaći žive. Sa druge strane, spasioci ne posustaju, iako su na izmaku snaga. Uglavnom rade bez teških strojeva, samo čekićima i rukama. Iz svih krajeva dolaze ljudi kako bi pomogli sa hranom, pokrivačima i šatorima.

Kohne navodi da su mu se ovi jezivi prizori već urezali u sjećanje kada je 1999. izvještavao o dva teška zemljotresa koji su pogodili područje oko Mramornog mora na zapadu Turske. Tada je poginulo više od 17 hiljada ljudi. Mnogi strahuju da bi ovaj put moglo biti i deset puta više izgubljenih ljudskih života.

Opravdana srdžba građana

Razgovarajući sa stanovnicima Antakije, na jugu Turske, Kohne saznaje da su se u jednoj zgradi, koja se potpuno urušila sama u sebe, donedavno nudili “luksuzni apartmani”. Brojna su pitanja koja izazivaju srdžbu kod turskih građana, piše Kohne za DW. 

“Zašto država nije brže došla pomoći? Zašto su se i novogradnje srušile kao kule od karata? Je li se nadziralo pridržavanje građevinskih propisa koji su nakon 1999. bili još pooštreni? Zašto se u jednom takvom izrazito trusnom području kao što je jugoistok Turske očito smjelo graditi i u nebeske visine? Zašto nisu izdržale potres niti neke od bolnica koje je gradila država?”, ističe u svom tekstu Kohne.

On navodi da se nakon zemljotresa srdžba građana čuje posvuda, osim u Erdoganovim medijima. Tako je nedavna posjeta turskog ministra prometa gradu Adiyaman završila psovkama.

Nisu poštovali propise niti slušali upozorenja

Kohne je razgovarao i sa Hasanom Aksungurom, predsjednikom komore građevinskih inženjera grada Adane u kojem se također srušilo jedanaest zgrada. Aksungur je rekao kako nisu problem zakoni i propisi, nego njihovo neprovođenje. „Kod pitanja, hoće li se graditi tri ili deset katova se radi o mnogo novca. A onda se zatvori jedno ili oba oka.“

Kohne se pita zašto se upozorenje turskih geologa o sve većoj napetosti uzduž tektonskih ploča nije uzimalo ozbiljno. Vodeći turski stručnjaci za potres se žale kako ih ništa nije pitao niti jedan jedini gradonačelnik te regije.

Nužne su strožije i šire kontrole izgradnje

Kohne primijećuje i razliku u distribuciji pomoći u gradovima i provinciji. U gotovo razorenoj Antakiji i Kahramanmarasu stižu deseci hiljada spasilačkih ekipa iz čitave Turske i inozemstva.
Sa druge strane, udaljena sela na pomoć moraju čekati. O ovome je Kohne razgovarao sa Tuncanom Sahinom, studentom koji se u Tursku vratio iz Berlina, dva dana prije katastrofe. Leš njegove majke ispod ruševina porodične kuće u selu Tokar izvukli su susjedi.

„Svi smo znali da tu može biti zemljotresa, ali da će nas tako teško pogoditi, to si nismo mogli zamisliti“, rekao mu je Sahin. Dvospratnica njegovih roditelja je izgrađena u devedesetima, ali u istom selu se srušila i jedna kuća koja je bila izgrađena prošle godine. „Država treba i u selima strože kontrolirati građevinsku izvedbu i materijale“, zaključuje Sahin.