Strah se širi Europom: 'Donald Trump bi nas napustio, vođe nisu dorasle borbi s Rusijom'

Bauk kruži Europom – bauk opasnog saveza Donalda Trumpa i Vladimira Putina.

Ono što trenutno pokreće europsku politiku je strah. Strah od pitanja koga bi Rusija sljedećeg mogla napasti ako Ukrajina doživi kolaps, piše The Telegraph.

Strah od onoga što bi se moglo dogoditi ako Trump napusti NATO i prepusti Europu na milost i nemilost Putinu.

I tako je prošle sedmice, kada se dvadesetak europskih čelnika okupilo u Parizu na ukrajinskom summitu, njihov domaćin, Emmanuel Macron, dao glas rastućem osjećaju panike zbog nadolazećih prijetnji s istoka i zapada.

"Ovo je europski rat", rekao je okupljenima. “Trebamo li svoju budućnost prepustiti američkom biračkom tijelu? Odgovor je ne, bez obzira na njihov glas. Ne smijemo čekati da saznamo kakav je rezultat [predsjedničkih izbora u SAD-u]. “Moramo odlučiti sada.”

Ali odlučiti šta, tačno? Tu je problem. Europska unija već je obećala Ukrajini paket pomoći vrijedan 50 milijardi eura tokom nekoliko godina. Taj je paket zahtijevao nevjerovatnu količinu podmićivanja i zavrtanja ruku kako bi prošao pokraj Viktora Orbana.

Sve je više onih diljem kontinenta koji vjeruju da Ukrajina ne može dobiti rat, a manjina je aktivno proruska. Jednostavno ne postoji konsenzus u korist povećanja pomoći EU Kijevu.

Stoga je Macron odlučio odbaciti svaki pokušaj pronalaženja konsenzusa.

Macron je izjavio: “Danas nema konsenzusa da se pošalju, na službeni način, trupe na teren. Ali što se tiče opcija, ništa se ne može isključiti.”

Isključivanje slanja kopnenih trupa je, međutim, upravo ono što su svi glavni saveznici NATO-a odmah učinili - posebno kada je Kremlj upozorio da bi takav korak rat između Rusije i NATO-a učinio "neizbježnim".

Bidenova administracija već se mjesecima bori da prevlada republikanski blok u Kongresu oko 60 milijardi dolara nove vojne pomoći Ukrajini. U izbornoj godini, izlaganje američkih života opasnosti u europskom ratu ne dolazi u obzir.

Britanci su gotovo jednako brzo odbacili ideju. “Osim malog broja osoblja u zemlji koje podržava [ukrajinske] oružane snage, nemamo nikakve planove za raspoređivanje velikih razmjera”, insistirao je Downing Street.

No najžešći pokušaj obaranja "Macronova zmaja" došao je iz Berlina. Olaf Scholz, njemački kancelar, odbacio je svaku takvu sugestiju, sada ili u budućnosti.

“Neće biti kopnenih trupa, niti vojnika koje [u Ukrajinu] šalju europske zemlje ili države NATO-a”, izjavio je.

Macron je na to publici među kojom je bio i Scholz kazao: “Mnogi ljudi koji danas kažu ‘nikad, nikad‘ bili su isti ljudi koji su rekli ‘nikad nikad tenkovi, nikad nikad avioni, nikad nikad projektili dugog dometa‘.

Nije ni čudo da su francusko-njemački odnosi gori nego u bilo kojem trenutku od 1990., kada je Helmut Kohl odbacio rezerve Françoisa Mitterranda prema ponovnom ujedinjenju Njemačke.

U vrijeme najveće opasnosti, kada Ukrajina vapi za pomoć, Scholz i Njemačka općenito oklijevaju. Zastrašen Putinovim prijetnjama, propagandom i duboko ukorijenjenom nevoljkošću javnosti da se ponovno uključi u rat, Berlin očajnički želi povući crtu u pijesku bez obzira na to što bi to moglo značiti za Kijev.

Mjesecima se u Njemačkoj vodi žestoka rasprava oko toga treba li Kijevu dostaviti svoje krstareće rakete Taurus.

Taurus ima domet od 500 km, gotovo dvostruko više od englesko-francuskih raketa Storm Shadow i Scalp, koje su Ukrajinci već uspješno upotrijebili.

Zapravo, Taurus može pogoditi Moskvu – a Scholz je prestravljen Putinovom mogućom odmazdom.

Do sada je Scholz apsolutno odbijao predati projektile, ostavljajući ogorčene ne samo NATO saveznike, već čak i svoje pristaše.

Scholz je dao svakakva opravdanja za svoju nepopustljivost prema Taurusu, ali u svom objašnjenju prošlog ponedjeljka ispustio je vitalne informacije koje su razbjesnile njegove NATO saveznike.

U Britaniji su Scholzovi komentari dočekani s bijesom jer su neizravno sugerirali da su britanske trupe pomagale u ciljanju i lansiranju Storm Shadowa – te su stoga bile uključene ne samo u obuku, već i u bitku.

Njemački i britanski stavovi prema ratu se značajno razlikuju. Nakon što su godinama u tišini obučavali i opremali ukrajinske vojnike prije februara 2022., Britanci sada daju Zelenskom alate da dovrši posao – a možda pritom i riskiraju vlastite živote.

U međuvremenu, njemački zastrašujući Taurus projektili su uskraćeni, čak i dok Rusi sipaju smrt i razaranje na Ukrajinu. Za mnoge Nijemce ovaj kontrast je sramotan.

U svom godišnjem obraćanju u Moskvi prošlog četvrtka, Putin je komentirao NATO trupe na terenu, iskoristivši labave razgovore Macrona i Scholza.

“Razgovaralo se o mogućnosti slanja vojnih kontingenata NATO-a u Ukrajinu”, rekao je. "Posljedice za moguće intervencioniste bit će tragične." Kao pojašnjenje je dodao: “Sve to stvarno prijeti sukobom s uporabom nuklearnog oružja i uništenjem civilizacije. Zar oni to ne shvaćaju?

Putin na ovaj način namjerava zastrašiti Scholza: slanje Taurusa u Ukrajinu Kremlj bi tretirao kao prelazak crvene linije. Ipak, Britanci su već prešli tu granicu. Do sada je civilizacija preživjela.

Ne samo da Scholz pokazuje sve znakove da je podložan ovakvom Putinovom zastrašivanju, nego vjerovatno također vjeruje da njegov vlastiti politički opstanak ovisi o tome da ne naljuti ruskog medvjeda.

Najnovija anketa ugledne Zaklade Körber pokazuje da samo 38 posto birača želi da Njemačka bude snažnije angažirana u međunarodnim krizama, dok se 71 posto protivi tome da njihova zemlja igra ulogu vojnog vodstva u Europi.

Dvije trećine (66 posto) i dalje se slaže da bi Ukrajina trebala dobiti vojnu potporu, ali od njih samo nešto više od polovice (54 posto) je za vraćanje izgubljenih teritorija Ukrajine, dok 41 posto samo želi da se Rusija drži pod kontrolom.

Berlin zna da bi projektili Taurus bili veliki dodatak ukrajinskom arsenalu, omogućujući im da uzvrate na napade na velike gradove kao što su Kijev i Harkov. Ali sama njihova učinkovitost čini ih "eskalirajućim" u njemačkim očima. Scholz više voli slijediti nego voditi javno mnijenje.

Nespremnost suočavanja s Rusijom je duboko ukorijenjena. Vlade predvođene kancelarima Kohlom, Schröderom i Merkel krive su što su Njemačku ostavile ekonomski ovisnom o Rusiji.

Angela Merkel stavila je na kocku budućnost Europe zbog saradnje s Putinom. Znala je da on nije Gorbačov, ali nije slutila da ima posla s malim Staljinom. Ipak, kada je Putin pokazao svoje pravo lice invazijom na Gruziju, ona je bila ta koja je Ukrajini blokirala mogućnost da se pridruži NATO-u.

Nijemci ne dijele odgovornost za zaštitu Ukrajine kao SAD i Britanija, koje su zajedno s Rusijom potpisale Budimpeštanski memorandum 1994. godine. U zamjenu za obećanja da neće koristiti vojnu silu protiv Ukrajine, Kijev je predao svoj nuklearni arsenal Moskvi, pouzdajući se u “sigurnosna jamstva” koja su se pokazala bezvrijednima.

Postoji jedan član Scholzove vlade koji se pokazao sposobnim za snažno vodstvo: Boris Pistorius, ministar odbrane. Istrgnut iz provincijskog mraka prije nešto više od godinu dana od strane Scholza nakon slične svađe oko tenkova Leopard 2, Pistorius je ubrzo zasjenio svog šefa.

Boris Pistorius planira udvostručiti njemačku obrambenu potrošnju na 2 posto BDP-a.

Vjerovatno najpopularniji političar u Njemačkoj, ministar obrane sebi je zadao zadatak educirati naciju o surovoj stvarnosti rata i mira. Njegova krilatica je kriegstüchtig - pod kojom ne misli samo na "spreman za rat", već i na "spreman pobijediti u tom ratu".

Nakon decenije kada je Savezna Republika trošila samo 1 posto BDP-a na obranu, Pistorius je uvjerio svoje nevoljke kolege da to udvostruče na NATO-ov minimum od 2 posto. “Ali”, kao što je prošlog mjeseca rekao na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, “dovoljno sam realan da vidim da to možda neće biti dovoljno u godinama koje dolaze.”

U januaru je Pistorius upozorio svoje sunarodnjake da bi Putin mogao napasti zemlju NATO-a u roku od "pet do osam godina", što je vremenski okvir potreban za zamjenu opreme izgubljene u Ukrajini. On bolje od ikoga zna koliko je njemačka vojska, Bundeswehr, zapravo nespremna za borbu. Planirano raspoređivanje jedne brigade u Litvi 2027. i dalje izgleda problematično.

Za razliku od ležernih berlinskih elita, Pistorius shvaća da je vojna ranjivost najvećeg europskog gospodarstva otvoreni poziv na rusku agresiju. Uvjerio je Scholza da podrži češkog predsjednika Petra Pavela, koji prikuplja 800.000 granata izvan Europe za opskrbu Ukrajine.

Međutim, ono što se stvarno treba dogoditi je da se njemačka industrija prebaci s proizvodnje automobila na oružje - s maslaca na oružje - prije nego što bude prekasno. Ako Amerika izgladnjuje Ukrajinu nedostavljanjem streljiva, Europa mora pojačati proizvodnju.

Pistorius vidi smrt Alekseja Navaljnog, ne samo kao atentat na rivala, već kao "provokaciju".

Putin šalje sumornu poruku svojim kritičarima, posebno u Berlinu, tradicionalnom egzilu ruskih disidenata. Tamo, u bolnici Charité, Navalni se oporavio od trovanja novičokom prije nego što se vratio u Rusiju.

Postoje i odjeci 1970-ih u činjenici da je Njemačka sada ponovno na meti neprijateljskih obavještajnih agencija – ruskih nasljednika časnika KGB-a među kojima je bio i mladi Vladimir Putin.

Anketa prošlog novembra pokazala je da 40 posto Nijemaca barem djelomično vjeruje Putinovoj tvrdnji da je NATO "isprovocirao" invaziju na Ukrajinu. U bivšim istočnonjemačkim pokrajinama ta se brojka penje na 59 posto.

Prema riječima stanovnika Chemnitza citiranog u Foreign Policyu, "većina ljudi ovdje je protiv SAD-a." Ovdje u Saskoj ljudi se sjećaju bombardiranja Dresdena. “Za ljude ovdje, Amerikanci su ratni huškači”.

Secesionist “Slobodnih Sasa” koji je dao ovu izjavu krajnji je desničarski ekstremist, ali njegovo spominjanje napada na Dresden u februaru 1945. puno toga otkriva.

Tu ideju da je bombardiranje bilo primjer terora američkih i britanskih vojnih snaga snažno su promicali nacisti, a komunisti su je zatim usvojili kao propagandno sredstvo tokom Hladnog rata.

Ovaj narativ o “anglo-američkom teroru” preuzeo je krajnji desničar, koji mu daje antisemitski prizvuk frazom Bombenholocaust, “holokaust bombama”.

Lažnu brojku od 135.000 mrtvih u Dresdenu propagirao je David Irving, historičar koji je kasnije tužen za poricanje holokausta, a popularizirao ju je američki romanopisac Kurt Vonnegut u ‘Klaonici pet‘. Danas se Dresden provlači kao “dokaz” da je Churchill bio “ratni zločinac”.

Putinovi trolovi znaju kako iskoristiti naslijeđe nacističkih i komunističkih dezinformacija, pozivajući se na ekstreme ljevice i desnice.

Destabilizirajuće aktivnosti Kremlja produbljuju ionako duboke podjele u Njemačkoj. U zaostalim regijama na istoku, krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) sada je najpopularnija politička stranka.

U međuvremenu, Savez Sahra Wagenknecht, novi pokret krajnje ljevice, i njegova demagoška liderica, istoimena Sahra Wagenknecht, hrane se nostalgijom za razdobljem prije 1989. Istočnonjemački "crveni zid" želio bi vratiti Berlinski zid.

Suočen sa zemljom u raspadu, kancelar Scholz paraliziran je strahom. Umjesto da pokuša ujediniti svoje ljude i osigurati vodstvo, on je neodlučan.

Rusko-ukrajinski rat obilježio je novu generaciju mladih Europljana, baš kao što je Drugi svjetski rat ostavio ožiljke na njihovim djedovima i bakama, a Hladni rat oblikovao njihove roditelje

Unatoč nevoljkosti Berlina da iskoristi svoju snagu u NATO-u, Njemačka još uvijek drži ključ europskog odgovora na najopasniji napad na Zapad od 1945.

To nije samo zbog geopolitičke situacije zemlje i njene gospodarske težine, već je neizbježna posljedica njene historije. 

Ukrajinski rat za neovisnost je epohalna borba za odbranu, ne samo slobode, demokracije i nacionalnog suvereniteta, već i same zapadne civilizacije. Nijemci, čiji su preci dvaput ugrozili tu civilizaciju u prošlom vijeku, imaju dužnost u ovom sadašnjem da joj priskoče u pomoć.

Scholz je pristojan čovjek, ali nije dorastao ovom zadatku. Iznevjerio je ne samo Ukrajinu, već i svoje NATO saveznike. Ukrajina zato plaća cijenu, prenosi Jutarnji.