Radnici u Njemačkoj strahuju od nove reforme: Umjesto 8, mogli bi raditi i do 13 sati dnevno

Osmosatno radno vrijeme, koje je Njemačka uvela u novembru 1918. godine, našlo se pod znakom pitanja nakon 108 godina.

Međutim, tri sedmice nakon što je kancelar Friedrich Merz reformu zakona o radnom vremenu proglasio "zakašnjelom", jer je prema njegovom mišljenju već trebala biti usvojena, nacrt i dalje nije stigao pred vladu.

Poslodavci ogročeni

Koalicija demokršćana i socijaldemokrata još uvijek ne može postići dogovor o tome kako bi trebalo izgledati radno vrijeme duže od osam sati dnevno.

Merz je ton raspravi dao 13. oktobra, na skupu poslodavaca u Berlinu, navodeći primjer kompanija u kojima ljudi rade po 12 sati, "tri puta sedmično, i to gotovo". Dodao je da radni dan duži od osam sati "nije izrabljivanje“. Prema njegovim riječima, to može biti dobra prilika i za kompanije i za zaposlene da fleksibilnije organizuju radno vrijeme.

Na tom skupu trebala je govoriti i ministrica rada Barbel Bas, ali je dan ranije podnijela ostavku na funkciju ministrice i kopredsjednice SPD-a. Kao razloge navela je smrt pastorke, ali i javne napade, između ostalog i iz redova koalicionog partnera. Upravo je njeno ministarstvo zaustavilo reformu na pola puta.

Ključ spora nalazi se u jednoj rečenici koalicionog sporazuma – stranke su se obavezale uvesti mogućnost sedmičnog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena.

Prema važećem zakonu, radno vrijeme iznosi osam sati dnevno, a može trajati najviše deset sati ako se u periodu od šest mjeseci, odnosno 24 sedmice, u prosjeku zadrži osam sati dnevno.

Zakon predviđa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, što znači da je gornja granica 48 sati sedmično. Između dva radna dana obavezan je odmor u trajanju od 11 sati.

Nacrt ministarstva iz juna zadržao je osmosatno radno vrijeme kao pravilo. Sedmični maksimum bio bi dozvoljen samo ako se socijalni partneri o tome dogovore kolektivnim ugovorom i ako se posebnim pravilima osigura da zdravlje radnika ne bude ugroženo. Pritom bi se prosjek od 48 radnih sati sedmično morao poštovati u periodu od 12 mjeseci.

Nacrt uvodi i obaveznu elektronsku evidenciju radnog vremena. Kompanije s manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođavanje, one s manje od 50 zaposlenih pet godina, dok bi poslodavci s najviše deset radnika trajno bili izuzeti od obaveze elektronske evidencije.

Koliko bi se najviše smjelo raditi tokom jednog dana? Brojka od 13 sati, koja se često spominje, predstavlja samo vrijeme koje preostaje kada se od 24 sata oduzme obavezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i propisane pauze – 45 minuta za rad duži od devet sati.

Poslodavci su nacrt dočekali na nož. Predsjednik njihovog saveza BDA Rainer Dulger izjavio je: "Nacrt je prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenicima."

Oliver Zander, direktor udruženja metalske industrije Gesamtmetall, ocijenio je da se ne radi o reformi, nego o „skupu maksimalističkih zahtjeva“.

Glavni prigovor odnosi se na činjenicu da kolektivni ugovori u Njemačkoj obuhvataju tek oko polovinu zaposlenih, što znači da druga polovina radnika ne bi imala nikakve koristi od reforme.

Prijetnja demokratiji?

S druge strane, sindikati odbacuju bilo kakve promjene.

Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja porodičnog i poslovnog života, već do veće kontrole nad radnim vremenom zaposlenih.

Prema anketi DGB-a, 98 posto zaposlenih prihvata ovakve izmjene, ali ne želi raditi nakon 19 sati.

Silke Zimmer iz rukovodstva sindikata Verdi smatra da je postojeći zakon jedan od najvažnijih propisa koji štite radnike i da se ne smije mijenjati. Odbacuje čak i ograničavanje promjena na kolektivne ugovore, iako bi takvo rješenje moglo povećati broj zaposlenih obuhvaćenih tim ugovorima.

Argumenti protiv dužeg radnog vremena ne dolaze samo od sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam sati.

U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada dužeg od deset sati. Udruženje ljekara Marburger Bund upozorava na rizike za sigurnost pacijenata.

Zaklada Hans Böckler otišla je i korak dalje, upozorivši na prijetnju demokratiji. Naime, ljudi koji rade duže od osam i po sati dnevno znatno rjeđe učestvuju u političkom, volonterskom i društvenom životu.

Sve je sada u rukama novog ministra

Sada je sve u rukama Alexandera Schweitzera, novog ministra rada. O ključnom pitanju – hoće li zadržati ograničenje koje promjene veže za kolektivne ugovore – još se nije izjasnio.

Ranije je, međutim, istakao da je Njemačka samo tokom 2023. godine imala 1,3 milijarde prekovremenih radnih sati, poručivši da su "potrebni fleksibilni modeli koji moraju odgovarati životu ljudi".

Problem, dakle, ne vidi u nedovoljnom obimu rada, već u njegovoj lošoj organizaciji.

Zamjenik predsjednika stranke Ljevica Luigi Pantisano već ga je pozvao da odbrani dnevno ograničenje radnog vremena.

Schweitzerov stranački kolega Dirk Wiese, parlamentarni sekretar SPD-a, pokušava smiriti tenzije. Prema njegovim riječima, koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zakona, već uvođenje sedmičnog maksimuma uz obaveznu digitalnu evidenciju, kako bi se spriječilo neplaćanje prekovremenih sati.

Dogovor zasad nije na vidiku. Koalicioni odbor početkom jula usvojio je paket od 34 mjere, ali se radno vrijeme nije našlo među njima. Demokršćani i socijaldemokrati i dalje imaju različite stavove i o sedmičnom maksimumu i o obaveznoj evidenciji radnog vremena.

Prioritet novog ministra je reforma penzionog sistema, pa analitičari ne očekuju da će uz to otvoriti i pitanje radnog vremena.

Do tada ostaje na snazi stari zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati na koalicioni sporazum niti na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća zakonska ograničenja.

Osmosatno radno vrijeme, staro 108 godina, zasad ostaje na snazi – ne zato što ga neko brani, već zato što se koalicija ne može dogovoriti o tome kako da ga ukine.