NATO na raskrsnici

Dvodnevni samit NATO-a, najveći u istoriji, počinje u nedjelju u Čikagu. Pred Alijansom stoje brojni izazovi, i do promjena će sasvim sigurno doći – pitanje je samo u kom smjeru.

Američka državna sekretarka Hilari Klinton navodi: „NATO je transatlantska organizacija i to će i ostati. Ali, problemi pred nama nisu ograničeni na jedan okean, niti naš posao to može biti.“

Borba protiv somalijskih pirata, intervencija protiv Gadafija u Libiji, obučavanje avganistanske vojske – samo su tri nedavne misije koje izlaze iz okvira prvobitne zamisli NATO-a. Nikolas Berns, bivši američki ambasador pri alijansi, u martu ove godine je pred Savjetom za globalne poslove u Čikagu formulisao ulogu Alijanse na sljedeći način: „NATO mora biti najsposobnija hitna služba“. Prema njegovom mišljenju, naročito je važno da arapske zemlje mogu da računaju na podršku NATO-a.

Evropske armije nisu spremne

Kako piše Deutsche Welle, u Evropi, pak, postoje sumnje. „Evropske armije nisu spremne za globalna dejstva“, kaže Gordon Adams, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Vašingtonu. „Evropljani teže da ograniče svoje bezbjednosne napore na Evropu i bliske susjede, dok Amerikanci djeluju globalno. Evropljani se više oslanjaju na policiju u borbi protiv terorizma, dok Amerikanci stavljaju težište na vojsku.“

Tokom rata protiv terorizma, evropski vojnici uglavnom su služili u mirovnim misijama, dok su američki učestvovali i u borbenim akcijama

Njemačka, prije svih, vidi Ujedinjene nacije kao ključnu organizaciju na kojoj leži odgovornost za međunarodne operacije. Po tom stavu, NATO ne bi trebalo da radi na svoju ruku, ukoliko nema saglasnosti u Ujedinjenim nacijama.

Razlike postoje i oko povlačenja iz Avganistana. Neke evropske zemlje najavljuju da će se povući još prije isteka roka 2014., iako stručnjaci predviđaju da će Avganistan još najmanje deset godina biti zavistan od inostrane pomoći.

Amerika želi da njeni saveznici u Evropi ulažu više novca u odbranu. Po novim pravilima u NATO-u, svaka članica dužna je da usmjeri dva odsto svog bruto nacionalnog proizvoda u vojni budžet. Većina zemalja, međutim, ne dostiže taj cilj. Njemačka je u 2011. na vojsku potrošila samo 1,4 procenta.

Pod uticajem ekonomske krize, to je teško promijeniti. Zato Amerika teži da ohrabri saradnju kod finansiranja vojnih projekata u Evropi – na primjer kod nabavke „Alliance Ground Surveillance Systema“.

„Ako bi svaka zemlja u NATO-u morala da za sebe kupi taj sistem, to bi bilo isuviše skupo“, rekla je Klintonova u aprilu. „Ali, ako udružimo resurse i podijelimo teret, možemo da obezbjedimo više sigurnosti za svakog saveznika, uz niže troškove.“

Avijacija za svaku članicu: za i protiv

Samitu u Čikagu prisustvovat će i bh. delegacija, u sastavu predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija

Međutim, koliko daleko treba ići sa udruživanjem resursa? „Bilo bi dobro kritički razmotriti da li svaka zemlja članica zaista mora da ima sopstvenu avijaciju“, misli Stiven Pfajfer, direktor Inicijative za kontrolu naoružanja u institutu „Brukings“ i nekadašnji američki ambasador u Ukrajini. Ipak, teško je ubijediti bilo koju državu da se u slučaju nužde može osloniti na vojnike susjedne zemlje.

Uprkos svim nesporazumima, Amerika se neće odreći NATO-a. „Alijansa nam je potrebna da održavamo mir, jedinstvo i demokratiju u Evropi. To nije mali zadatak“, kaže Nikolas Berns u svom govoru pred Vijećem za globalne poslove u Čikagu. Postoji nada da će Evropljani brinuti sami o sebi, da bi Amerikanci bili slobodni za djelovanje negdje drugdje. Na primjer u Aziji, objavio je DW.