Ko je bio Mihail Gorbačov? Odani sljedbenik sovjetske države, no nije uspio spriječiti raspad SSSR

Bivšeg sovjetskog čelnika i dobitnika Nobelove nagrade za mir Mihaila Gorbačova, koji je umro u utorak u 92. godini života, mnogi historičari smatraju jednim od najvažnijih osoba druge polovine dvadesetog stoljeća, pišu agencije.

Gorbačov je bio posljednji predsjednik SSSR-a, okončao je hladni rat bez krvoprolića, ali nije uspio spriječiti raspad Sovjetskog Saveza. Podnio je ostavku na svoj položaj 25. decembra 1991., a Sovjetski Savez se raspao nakon 69 godina.

"Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je nakon teške i dugotrajne bolesti", objavila je klinička bolnica u Moskvi.

Prema Tassu, on će biti pokopan na moskovskom groblju Novo-Devičje pored svoje supruge Raise koja je umrla 1999. godine.

Od siromašne porodice do partijske vrhuške

Gorbačov je rođen 2. marta 1931. u siromašnoj porodici u Privolnu kod Stavropolja u južnoj Rusiji. Kao pravnik ubrzo se pridružio komunističkoj partiji, a zatim se s godinama probio do samog vrha partijske nomenklature.

Bio je njezin osmi i posljednji glavni sekretar. Vodio ju je od 1985. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Kad je 1985. godine postao glavni sekretar sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sistem uvođenjem programa glasnosti i perestrojke koji su imali za cilj osiguranje veće demokracije i ekonomski rast. No njegove su reforme izmakle kontroli.

Njegova politika 'glasnosti' - slobode govora - omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.

Iako je bio odani sljedbenik sovjetske države i socijalističkih ideala, reforme okoštalog sistema po njegovu su mišljenju bile nužne za daljnji napredak zemlje.

U to ga je jako uvjerila i nuklearna nesreća u Černobilu 1986., koja je otkrila mnoge ozbiljne nedostatke komunističkog sistema i nesposobnost najviših donositelja odluka da takve katastrofe spriječe i zaštite stanovništvo.

Sovjetske vlasti katastrofu su priznale s nekoliko dana zakašnjenja i to tek kada su povećanu radioaktivnost primijetili u susjednim zemljama.

Na području vanjske politike odlučio je prekinuti sovjetsku intervenciju u Afganistanu i započeti razgovore s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, što je dovelo do nekoliko sporazuma o ograničenju naoružanja.

Kad su prodemokratski prosvjedi zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke istočne Europe 1989., suzdržao se od uporabe sile - za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove da slome ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali protesti su potaknuli težnje za autonomijom u 15 republika Sovjetskog Saveza, koji se raspao u sljedeće dvije godine na kaotičan način.

Gorbačov se uzalud borio da spriječi taj kolaps.

Sljedbenici "tvrde linije" pokušali su ga 1991. zbaciti s vlasti državnim udarom koji nije uspio.

To je označilo kraj Gorbačovljeve političke karijere i on je morao dati ostavku, a Sovjetski Savez se raspao.

Za mnoge u Rusiji - izdajnik

Gorbačov se nakon toga uglavnom povukao iz aktivne politike, ali je ostao važna osoba iz pozadine koja je dugo iznosila stavove o relevantnim temama iz Rusije i svijeta.

Smatrali su ga glasnim kritičarom i Borisa Jeljcina, prvog predsjednika Rusije, kao i aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Među historičarima ga se smatra jednom od najznačajnijih osoba druge polovice 20. stoljeća. Godine 1990. dobio je i Nobelovu nagradu za mir.

No u Rusiji je za mnoge izdajnik. Sovjetski nostalgičari mu zamjeraju što je dopustio raspad zemlje koju su komunisti 70 godina gradili na ruševinama carske Rusije. Da je riječ o velikoj geostrateškoj pogrešci, nekoliko je puta ocijenio i Putin.

Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.