Hoće li se iranska vlada predati? Stručnjak objašnjava da je povlačenje za njih ravno samouništenju

Kako se rat između Izraela i Irana zaoštrava, dolazi do snažnog pomaka u retorici svjetskih lidera i samom tijeku sukoba. Predsjednik SAD-a Donald Trump uputio je oštru i sveobuhvatnu zahtjev: Iran se mora bezuvjetno predati.

Taj je zahtjev iznio javno na konferenciji za medije u Bijeloj kući, oslanjajući se na sve češće špekulacije da iranska vlada možda više nema kapaciteta za dugotrajan rat.

Te su špekulacije samo dodatno pojačane nakon velikog eskaliranja. Sjedinjene Države sada su se formalno pridružile Izraelu u izravnim vojnim akcijama, pokrenuvši koordinirane zračne napade na tri najosjetljivija i najutvrđenija iranska nuklearna mjesta – Natanz, Isfahan i Fordow. Ovaj je napad značajna prekretnica u sukobu, označavajući jedinstvenu zapadnu odlučnost da eliminira iransku nuklearnu infrastrukturu i oslabi vojno-industrijsku bazu te zemlje, piše Dr. Majid Rafizadeh, politički naučnik specijaliziran za vanjsku politiku SAD-a i Bliski Istok.

Izrael je, sa svoje strane, stekao jasnu prednost u tekućim sukobima. U roku od nekoliko dana od početka razmjene vatre, izraelska vojska ne samo da je uspostavila zračnu nadmoć, nego je i nanijela teške štete iranskoj vojnoj infrastrukturi. Zračni napadi razorili su zapovjedne centre, zalihe projektila i ključna nuklearna mjesta koja su bila srž iranske obrane.

Zajednički udar SAD-a i Izraela na Natanz, Isfahan i Fordow poslao je jasnu poruku: međunarodno strpljenje s iranskim nuklearnim ambicijama je isteklo, a rukavice su skinute. Još šokantnije, u kampanji su ubijeni neki od najvažnijih iranskih vojnih zapovjednika – ljudi koje mnogi analitičari smatraju nezamjenjivima. Učinkovitost izraelskog napada, sada podržanog američkom pomoći, navodi promatrače na pitanje: je li ovo početak kraja Islamske Republike? I hoće li se iransko vodstvo uopće predati?

U mnogim ratovima, osobito onima u kojima postoji velika nejednakost snaga, kraj ne dolazi kroz pregovore već kroz jednostranu predaju. Ovaj je obrazac često praćen mirovnim sporazumom, političkom tranzicijom ili potpunom restrukturiranjem vlasti.

Logika rata sugerira da bi Iran, nadmoćno poražen superiornom vatrenom moći, međunarodnom izolacijom i unutarnjom propasti, na kraju trebao baciti oružje. Ali kod Islamske Republike stvari nisu tako jednostavne. Iz mnogo razloga – političkih, psiholoških i egzistencijalnih – iranska vlada najvjerojatnije neće pristati na predaju. Zapravo, vjerojatnije je da će se rukovodstvo odlučiti boriti do samog kraja, čak i ako se rat svede na sjene, bunkere i ruševine.

Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih iranska elita odbija predaju jest strah – strah od posljedica pada. U posljednjem desetljeću Islamsku Republiku potresaju neki od najvećih i najdugotrajnijih prosvjeda u njezinoj povijesti. Milijuni Iranaca izašli su na ulice tražeći pravdu, gospodarske reforme, kraj korupcije i potpuno razbijanje klerikalnog establišmenta. Od prosvjeda 2019. zbog cijena goriva do nacionalnog ustanka nakon smrti Mahse Amini 2022., iranske su ulice bile mjesto stalnog otpora.

U takvom ozračju bijesa i nepovjerenja, vladajuća klasa zna da bi svaka predaja mogla otvoriti vrata osveti. Ako se režim uruši, iranski narod – ili prijelazna vlada koja bi uslijedila – mogao bi tražiti odgovornost vrhovnih dužnosnika. Zločini protiv čovječnosti, korupcija, kršenja ljudskih prava i politički progon mogli bi doći pod povećalo u postrežimskom Iranu. Mogućnost suočavanja s međunarodnim sudovima ili domaćim procesima je dovoljan razlog da predaja postane nezamisliva za one na vlasti. Oni znaju da povlačenje ne znači samo gubitak položaja, već i slobode – pa čak i života.

Paranoju pojačava i činjenica da su rijetke sigurne izlazne opcije za iransku elitu. Iako bi neki mogli misliti da su to zemlje poput Rusije, Venezuele ili Kube, ti sigurnih utočišta daleko su od stabilnih. Rusija, uronjena u međunarodnu izolaciju i ekonomski pad, možda nema kapacitete niti volju da zauvijek primi visoko profilirane iranske bjegunce.

Latinskoameričke države, iako sklone antiameričkim režimima, same se suočavaju s političkim nestabilnostima. Štoviše, čak i ako iranski lideri uspiju pobjeći, uvijek postoji rizik izručenja. Ako nova iranska vlast uspostavi diplomatske veze sa Zapadom, lako bi mogla tražiti povratak bivših dužnosnika na suđenje. Život u egzilu, dakle, vjerojatno bi bio pun nesigurnosti i paranoje – daleko od dostojanstvene mirovine kakvu neki očekuju.

Izrael, pak, čini se spremnim nastaviti kampanju uništavanja iranskih vojnih i nuklearnih kapaciteta. Sa zračnom nadmoći već uspostavljenom, Izraelsko ratno zrakoplovstvo može djelovati gotovo neometano nad iranskim nebom. Svaki novi dan donosi nove raketne udare, sve više vojnih ciljeva pretvorenih u ruševine i još dublju štetu iranskoj infrastrukturi. Dodatak američke preciznosti u napadima na Natanz, Isfahan i Fordow pojačao je razmjere i intenzitet napada. Koordinirani udari ne samo da su onemogućili iranski nuklearni razvoj, nego su i dodatno izolirali režim na međunarodnoj sceni.

Iranski lideri vjerojatno se nadaju da će se ovaj zračni rat održati u ograničenim razmjerima. Mogu vjerovati da će, sve dok sukob ne preraste u kopnenu invaziju, moći izdržati udare. Njihova strategija izgleda kao da žele preživjeti, apsorbirati štetu i nadati se da će diplomacija ili unutarnja otpornost izvući zemlju iz ponora. To je, naravno, rizik – ali onaj koji su slični režimi već preuzimali. Vjeruju da je bolje biti slab ali na vlasti nego se predati i riskirati totalno uništenje.

Iran je država – s veleposlanstvima, valutom, kritičnom infrastrukturom i duboko ukorijenjenim sigurnosnim aparatom. Pad iranske centralne vlasti izazvao bi haos koji Hezbollah nikada nije doživio. Od separatističkih pokreta do plemenskih sukoba i gospodarskog kolapsa, raspad Irana bio bi golemi. To također utječe na razmišljanje vlasti. Nastavkom borbe, iako u oslabljem obliku, zadržavaju makar slabu kontrolu nad državom. Predaja bi značila predati kormilo neprijateljskim, kaotičnim ili revolucionarnim snagama.

Portal Radiosarajevo.ba prati događaje iz minute u minutu - možete pratiti OVDJE - a, više informacija nalazi se i na OVOM LINKU.