Gideon Levy: Ludački planovi Izraela

Piše: Gideon Levy, Haaretz

Kada bi se Iran usudio napasti Izrael nuklearnim oružjima, počinio bi time javno i bolno kolektivno samoubistvo. Izrael bi, dakle, odgovorio, a ni svijet ne bi šutio. To znaju u Jerusalemu, i – još važnije – u Teheranu. Ali, u Teheranu – govore nam svakog dana – sjedi ludo vodstvo države Iran.

I tako onda Izrael prijeti bombardiranjem Teherana prije nego bude kasno, a mnogo Izraelaca podržava takvu ideju. No, zastrašujuće ozbiljna debata koja traje ovih dana o mogućnosti izraelskog napada na Iran, dovodi nas do zaključka da ludilo, zapravo, prevladava u Izraelu, a ne u Iranu, i da se već osjeti njegovo djelovanje.

Izrael nema racionalnog vodstva. Većina poteza vlasti ne može se logički objasniti. Nema logike u izgradnji naselja na spornim teritorijama; nema logike u odluci da se povede rat protiv Palestinskih Vlasti, bez razmišljanja o posljedicama. Također nije nimalo logično ni izraelsko jačanje pozicije Hamasa, putem nastavka opsade Gaze i putem oslobađanja stotina zarobljenika.

Nema logike ni u tome što je Marwan Barghouti [palestinski političar, u zatvoru od 2002.] i dalje u zatvoru; nema logike ni u izazivanju slabljenja odnosa s Turskom; a također nema nimalo logike ni u Operaciji Liveno olovo [rat u Gazi 2008 – 2009], koja je Izraelu sigurno donijela više štete nego koristi.

Također, nema logike ni u raspirivanju straha od Arapskog proljeća, koje bi, ustvari, moglo Izraelu donijeti par mirnih godina u odnosima sa susjednim državama čije su armije sada slabe, a društva preokupirana unutarnjim problemima.

I, svakako, nema logike u nastavljanju okupacije, što je najveća opasnost po Izrael.

Nešto drugo je vodilja izraelskog vodstva, a to nije logika. Izraelska javnost također ne može biti optužena za racionalno ponašanje: Većina Izraelaca vjeruje da će bombardiranje Irana raspiriti regionalni požar, ali – opet – većina Izraelaca jeste za takav napad. Ako je to razboritost, šta je onda ludilo?

Nema zaista racionalnog načina objašnjenja buke ratnih bubnjeva protiv Irana. Opasnosti koje bi takav napad donio Izraelu sasvim su vidljive: one su užasne. Nema opasnosti, nema naznake da bi Iran mogao koristiti nuklearno oružje, a Izrael se ipak igra s paklenom vatrom. Izraelci nam svojim ponašanjem govore da im je zapravo draža kiša artiljerijskih projektila što donosi krv i razaranje nego mogući, imaginarni rizik ludog iranskog nuklearnog samoubistva. Izraelci dakle slijede i poštuju sistematsku ludost, uz otvorene prijetnje i javne pripreme za akciju koja može biti izraelsko samoubistvo.

Čak i ako su dobro orkestrirane izjave i manevri samo prijetnje, opet im nedostaje mudrosti. Iran je pod prijetnjom također opasan, pa bi mogao povesti očajnički preventivni napad na Izrael.

Iran želi nuklearno oružje kojim bi mogao štititi svoj režim. Vidjeli su kako Saddam Hussein i Muammar Gadhafi nestaju po bombama i shvatili su – logikom se služeći, da naglasimo – da ih svijet neće napadati ako imaju nuklearnu opciju, isto tako kao što niko ne napada Sjevernu Koreju i Pakistan. Iran također želi biti regionalnom silom. Naravno, bolje bi bilo kada Iran takve želje ne bi imao, ili kada bi to bila samo želja, ali – uza sve to – jasno je da nikakvo bombardiranje neće Iran zauvijek zaustaviti u njegovim nuklearnim programima.

Zaključak je da na negdje na Bliskom Istoku ima jedna luda vlada, a ne sjedi u Teheranu.

Strah, djelimično lažni strah, širi se Jerusalemom – kao i uvijek – kao rezultat zastrašivanja i demonizacije, nebitno radilo se o svinjskoj gripi ili o iranskom nuklearnom programu. Uz strah se širi i megalomanija, uvjerenje da Izrael može gađati sve dijelove regije onako kako želi.

Ljudi koji prijete Irane sada su stvarne kukavice. Hrabri su, zapravo, oni koji nekako pokušavaju zaustaviti ludilo, kao što to pokušava bivši šef Mossada Meir Dagan ili ministar unutrašnjih poslova Eli Yishai.