Europska unija je razočarala Balkan

Kod širenja EU-a predznaci se mijenjaju.

Zbog ruskog napada na Ukrajinu sada je važnija geopolitika nego sitničavi pregovori kao što su oni sa zemljama zapadnog Balkana, smatra Bernd Riegert. Kod dosadašnjih natjecatelja za prijam u EU frustracija je velika. Već desetljećima im se obećava članstvo, ali iz različitih razloga proces ne napreduje. A onda ih iznenada preteknu Ukrajina i u paketu s njom Moldavija. I u rekordnom roku postaju kandidatkinje.

Frustracija je razumljiva, ali ona počiva na pogrešnim pretpostavkama. Kod proširenja Europske unije ubuduće će se raditi o geopolitici, o odbrani od imperijalnih apetita ruskog predsjednika. Više se ne radi – kao kod zapadnog Balkana, a većim dijelom i kod posebnog slučaja Turske – o političkom i privrednom prilagođavanju društava standardima EU-a, piše DW.

Nužna vratolomija

Historijskom odlukom da želi u članstvo primiti ogromnu, ratom zahvaćenu Ukrajinu, Europska unija je postavila potpuno nova mjerila. To je politička vratolomija, smatra iskusni luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn. Jedna nužna vratolomija. Oni koji su željeli nešto manje riskirati kao što su Francuska, Nizozemska, Portugal, pa i Njemačka, tješe se time da taj korak danas još ništa ne košta i da se stvarni prijam Ukrajine u EU, do kojeg će doći nakon višegodišnjih pregovora, još uvijek samo lagano nazire u budućnosti.

Ovaj historijski korak će se srednjoročno odraziti pozitivno i na balkanske države-kandidatkinje. Jer, Uniji je sada u prvom redu važno potisnuti ruski i kineski utjecaj u toj regiji. Kriteriji za prijem, koji su se do sada morali strogo poštivati, bit će zato nešto blaži.

Brzo se mora prevladati nepoželjna i nepotrebna blokada Bugarske. Ne može biti da jedna članica EU-a iživljava svoje unutarnjopolitičke poteškoće koristeći proces primanja neke zemlje u članstvo. Ali ne samo Bugarska, nego su i Grčka i Francuska u prošlosti u njima poželjnim trenucima u postupku stavljale svoj veto.

Balkan mora sam riješiti svoje probleme

No problemi u dosadašnjim pristupnim procesima za zapadni Balkan samo su djelomično na strani Unije. Aspiranti za članstvo moraju sami ukloniti stvarno velike prepreke. Stabilne demokracije, pravna država, rješavanje sukoba sa susjedima – to ne može narediti EU. To te zemlje moraju obaviti same. Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija i Albanija tu još imaju teške zadaće pred sobom.

Bilo bi dobro kada bi se 26 članica EU-a izborile protiv Bugarske i pokrenule postupke za prijam Sjeverne Makedonije i Albanije. Na žalost, to je spriječilo načelo jednoglasnog donošenja odluka. Samit u Bruxellesu u tom je smislu bio propuštena šansa za davanje novog poleta naporima oko zapadnog Balkana. Ali on šalje vrlo snažan signal u smjeru Rusije: EU je, unatoč poteškoćama, spreman riskirati i primiti Ukrajinu. A Moskva to ne može spriječiti.

I EU treba reforme

Jasno je da će taj hrabri korak promijeniti i Europsku uniju. Ona mora postati sposobnija za primanje novih članica. Ona mora pojednostaviti procese donošenja odluka. Inače neće moći integrirati nove članice. Ta spoznaja nije nova, ali se proteklih godina vrlo malo na tom polju dogodilo. U državama-članicama je u zadnjih 15 godina zbog financijske, dužničke i izbjegličke krize porastao broj euroskeptičnih populista. I zbog toga je sposobnost prijema novih članica znatno smanjena. Otvoreno je pitanje hoće li geopolitički šok izazvan napadom Rusije na Ukrajinu taj trend preokrenuti ili će ga čak još i pojačati.

EU to ovoga puta mora bolje napraviti nego u slučaju Turske. To je također jedna ogromna, potencijalna članica EU-a koja je trebala biti primljena 2005. godine, djelomice i zbog geostrateških razloga. Turska je tokom sporog pristupnog procesa skrenula u autokratski tabor i nema šanse da će u skoroj budućnosti uspjeti ući u EU. To se kod Ukrajine ne smije ponoviti.