Dok Izrael slavi, Palestinci obilježavaju Nakbu i početak egzodusa za 700.000 stanovnika

Izrael je brojnim svečanostima obilježio 75 godina od osnivanja i dana kada je prvi izraelski predsjednik David Ben Gurion 14. maja 1948. na temelju rezolucije Ujedinjenih naroda proglasio državu Izrael. Tome je prethodilo povlačenje i okončanje mandata Velike Britanije u Palestini.

Iste noći vojske šest arapskih zemalja, Egipta, Libanona, Iraka, Sirije i Transjordana ušle su na područje Palestine kako bi spriječile ostvarenja UN-ovog plana koji je predviđao formiranje dviju država čemu se arapska strana opirala.

S obzirom na to da je prvi Izraelsko-arapski rat okončan pobjedom Izraela godine 1949., 15. maja, Palestinci širom svijeta označavaju Nakbu (Katastrofu) i početak egzodusa za oko 700.000 stanovnika.

Šta je dan Nakba?

15. maj je dan kada Palestinci izlaze na ulice i protestuju protiv raseljavanja. Mnogi nose palestinske zastave, donose ključeve svojih bivših domova ili nose transparente sa simbolima ključeva. Ključevi ilustriraju nadu u povratak kući i ono što zajednica vidi kao svoje pravo na povratak. U prošlosti su neki protesti prerasli u nasilne sukobe. Izrael optužuje Hamas i druge organizacije koje su u Europskoj uniji i drugdje na popisu terorističkih organizacija da koriste taj dan za promicanje svojih ciljeva.

Zbog čestih antisemitskih ispada i poziva na nasilje protiv Izraela i Židova, proteste na dan Nakbe u Njemačkoj policija već nekoliko godina ne dozvoljava.

Izraz Dan Nakbe osmislio je 1998. godine tadašnji palestinski vođa Jaser Arafat. Taj je datum odredio kao službeni dan za obilježavanje gubitka palestinske domovine.

Zašto su Palestinci morali otići?

Sve do kraja Prvog svjetskog rata, Palestina je bila pod turskom vlašću kao dio Osmanskog Carstva. Tada je pala pod britansku kontrolu, takozvani britanski mandat. U tom razdoblju sve veći broj Židova iz cijeloga svijeta doseljava na ovo područje, smatrajući ga svojom pradomovinom.

Nakon iskustva holokausta u nacističkoj Njemačkoj, Opća skupština UN-a usvojila je Plan podjele Palestine. Arapska liga je odbacila taj plan. Židovska agencija za Palestinu, preteča države Izraela je plan prihvatila, a nakon proglašenja države Izrael uslijedio je rat.

Tokom rata uništeno je više od 400 arapskih sela. Kršenja ljudskih prava počinjena su s obje strane, masakr u Deir Jasinu, selu na cesti između Tel Aviva i Jeruzalema, posebno je urezan u palestinsko sjećanje do danas. Ubijeno je, kako prenosi Njemačka centrala za političko obrazovanje, preko 250 ljudi. To je izazvalo strah među Palestincima i natjeralo mnoge da napuste svoje domove.

Do kraja rata, Izrael je držao oko 40% područja prvobitno namijenjenog arapskim Palestincima planom podjele UN-a iz 1947.

Kamo su Palestinci otišli?

Većina Palestinaca završila je kao izbjeglice bez državljanstva u susjednim arapskim zemljama, samo je manjina otišla dalje u inozemstvo. Do danas je samo mali broj Palestinaca zatražio ili dobio druga državljanstva. Kao rezultat toga, velika većina od trenutno oko 6,2 miliona Palestinaca na Bliskom istoku ostala je bez državljanstva i to već u trećoj ili četvrtoj generaciji.

Prema UN-ovoj agenciji za palestinske izbjeglice UNRWA, većina Palestinaca u regiji još uvijek živi u izbjegličkim kampovima koji su se s vremenom pretvorili u izbjegličke gradove. Uglavnom su smješteni u pojasu Gaze, na okupiranoj Zapadnoj obali, Libanonu, Siriji, Jordanu i istočnom Jeruzalemu.

Procjenjuje se da se međunarodna palestinska dijaspora povećala na nekih 6 do 7 miliona ljudi. Ako je to tačno, ukupan broj Palestinaca se kreće oko 13 miliona ljudi. Međutim, ne postoji globalno tijelo koje prati Palestince u dijaspori i tačni podaci nisu dostupni.

Šta predstavlja deklarisano pravo Palestinaca na povratak?

Prema Rezoluciji 194 Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 1948., kao i Rezoluciji UN-a 3236 iz 1974. i Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., Palestinci koji se smatraju palestinskim izbjeglicama imaju "pravo na povratak".

Izrael međutim odbacuje "pravo na povratak" za Palestince navodeći da bi to značilo kraj identiteta Izraela kao židovske države. Izrael negira odgovornost za raseljavanje Palestinaca te istodobno ističe da je između 1948. i 1972. oko 800.000 Židova protjerano ili moralo pobjeći iz arapskih zemalja poput Maroka, Iraka, Egipta, Tunisa i Jemena.

Postoje li prijedlozi za rješenje?

U proteklih 75 godina pojavljivali su se različiti pristupi rješavanju palestinskog pitanja. Najprisutnije rješenje ostaje ono o dvije države s Izraelom i budućom Palestinom, koje dijeli Jeruzalem na dva glavna grada. Međutim, s obje strane postoje sumnje u realizaciju ovog projekta.

Međunarodna zajednica kritikuje Izrael zbog gradnje sve većeg broja židovskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali što bi moglo isključiti mogućnost formiranja ujedinjenog palestinskog teritorija.

U opticaju su i drugi prijedlozi poput priznavanja statusa izbjeglica od strane Izraela i kompenzacija, ali bez prava na povratak, ili ograničeno preseljenje, ili sistem s dva pasoša u jednoj državi. Rješenje koje postoji, izgleda da nema realizaciju i za sada nije na vidiku, piše Deutche Welle.