Šokantna priča iz Dalmacije: Znate li koliko su naplatili večeru za 8 osoba!?

Ali onaj ko zna jako puno zaraditi sigurno nije glup i neće dopustiti da ga se dere na živo. Ovoga jula vidjeli smo puno očitih dokaza za to. Prvo, prijašnjih godina nisi nigdje mogao naći mjesta za vezanje poslije tri ili četiri popodne, ove godine u sedam navečer sve su rive do kojih smo doplovili bile skoro prazne.

Oko osam pijemo kavu u malom mjestu na otoku u srednjoj Dalmaciji. Stolova u kafiću je malo pa nas mlađi muškarac pita može li sjesti k nama, čeka goste. Može. Pred nama je upravo vezao manji čamac s tendom i vanjskim motorom. U razgovoru nam otkriva da treba pokupiti četvero Amerikanaca koje će voziti naokolo od devet do dva popodne i onda ih opet iskrcati na ovoj poziciji. To radi cijelo ljeto.

Imate posla? O da, ima, kaže da pada s nogu. Pitam ga koliko će njegova tura koštati Amerikance. Četiristo eura. Znači, ujutro se polako razbudi, ustane, spusti se pomalo do rive, u dva je završio i ide doma sa 400 eura ili 3014 kuna ili 800 KM. Računa nema, isplata na ruke. Neoporezovano. Gotova lova, dan na dan. Fino.

Razne upečatljive sekvence o ekonomiji, regionalnim razlikama, redu u državi i mentalitetu koji se ne da nadvladati može čovjek donijeti kući s odmora. Ideš na godišnji da se privremeno ostaviš turobnih promišljanja o efikasnosti društvenog aparata, da se odmoriš od političkih zapletaja crijeva i da malo pustiš brige na pašu, ali sve to neželjeno dođe ti natrag kroz ljetne razgovore s domaćim svijetom i turistima iz drugih zemalja, banalnu kupovinu hrane i obično dokono promatranje.

Mentalni dnevnik koji si donio doma

Ta vrsta uvida, dakako, nije generalno reprezentativna. Nije je brojkama i postocima autorizirao Eurostat. I može se pobijati s pojedinačnim iskustvima drugih. Ali to je to što si kao svoj mentalni dnevnik donio doma i ta ti galerija stvara dojam. Nakon četiri sedmice u Dalmaciji, zaslužena jer lani nismo mrdnuli iz Zagreba – a proveli smo ih pola s dvoje djece, pola sami, na našem čamcu na kome plovimo, jedemo i tijesno spavamo – podijelit ću ovdje svoje slike.

Pritom napominjem da se nikad ne približavamo popularnim mjestima u koja se kao muhe natiskuju naši lažni i pravi bogataši, influenceri u markiranoj odjeći, soj koji se želi prikazati u raskošnijem izdanju nego što je dvosobni stan na Trešnjevci pa se uslikava ispred tuđih jahti od 14 metara i lijepi na društvene mreže tanjure s dagnjama i crnim rižotom kao dokument visoke razine provoda. Mi se držimo manjih lučica, majica i kratkih hlača, komunalnih vezova koji nisu skupi kao kuga i uvala u kojima nije usidreno još po 35 brodova. Utoliko je to, a ne ovo mondeno, teren o kome će ovdje biti riječ.

Limun devet, a breskve osam eura

O cijenama na hrvatskom moru ne prestaje se pričati cijelo ljeto, i s razlogom. Recimo, u minijaturnom otočkom mjestašcu u kome smo bili puno puta vižljasti je privatnik ove godine otvorio mali dućan. Limun prodaje po devet eura (oko 18KM), a breskve, najjeftinije ljetno voće, po osam (oko 16KM). Za dva industrijska sladoleda u čašici djeca su došla po deset eura (oko 20 KM). Dva kilometra uzbrdo je selo i Studenac. Tamo su breskve 1,5 eura (oko 3KM). Stopirala sam svaki dan do gore jer nisam baš toliko luda da sve plaćam puta tri, pet ili šest. Lokalni stanovnici me uvijek povezu tamo i natrag, a stanu i Slovenci.

Slovenaca je inače, barem na potezu kojim smo se mi kretali, kao da ih ima 18 miliona. Puno smo ih upoznali, fini i dragi ljudi. Uglavnom su po apartmanima ili na svojim brodovima. Skoro svi kuhaju sami jer kažu da su im cijene ovih restorana koji rade samo po par mjeseci ”malo previsoke”, što je od njih dosta obazriv način da se požale.

Priča mi žena koja tu živi kako ju je lani zvala poznanica iz Slovačke da njih osam dolazi s unajmljenim katamaranom i da im preporuči gdje bi večerali. Poslala ih je u lokalnu konobu, naplatili su im za večeru 11.000 kuna (oko 2860 KM). Ljudi su zamalo pali u nesvijest.

Ostatak teksta možete pročitati na linku Telegrama.