Rasprava o džamijama u Hrvatskoj izazvala oštru reakciju: "Stid me je pred precima i potomcima"

Zastupnik Mosta Marin Miletić danas je u videu objavljenom na društvenim mrežama postavio pitanje da li je potrebna izgradnja novih islamskih centara u Hrvatskoj.

Prema njegovim riječima, postojeći prostori dovoljni su za potrebe muslimanskih vjernika (kako kaže, "njih 50.000"). Rekao je i da "nema ništa protiv muslimana", ali je postavio pitanje: "Šta će im novi centar u Zagrebu, novi centri širom Hrvatske?" Dodao je da bi, prema njegovom mišljenju, trebalo uvesti princip reciprociteta, prema kojem bi "za svaki islamski centar ili džamiju u Hrvatskoj trebalo izgraditi katoličku crkvu u Saudijskoj Arabiji ili Kataru".

Na ovaj video opširnim tekstom na Facebooku odgovorila je Nadja Berbić, dugogodišnja novinarka Novog lista. Njenu objavu, koju vrijedi pročitati do kraja, prenosimo u cijelosti.

- OTVORENO PISMO SVIMA OSIM MARINU MILETIĆU!

Rado bih ovo pismo počela onako kako i priliči – s "Poštovani gospodine" – ali je saborski zastupnik Marin Miletić svojim Facebook videom o opasnosti od izgradnje džamija i strahu od "muslimanske najezde" izgubio pravo na svako ozbiljno obraćanje.

Ne može se polemizirati s iracionalnim tvrdnjama, pogrešnim navodima, a još manje sa zahtjevom da mi, Bošnjaci i građani islamske vjeroispovijesti, tražimo od arapskih zemalja poput Saudijske Arabije da grade crkve – koliko crkava, toliko džamija, jer je, prema njegovom sudu, džamija u Hrvatskoj previše. Uz to, u Zagrebu se ne gradi nova džamija. Ni na Krku. Tamo, kao i u mnogim drugim gradovima, postoje mesdžidi, kuće bez munara u kojima ljudi obavljaju molitvu.

Možeš biti musliman, ali samo malo

Podsjeća me to na Bekima Sejranovića koji je na pitanje je li musliman nekim djevojkama odgovorio: "Malo". E, tako bismo valjda svi trebali prihvatiti da budemo muslimani, ali onako, malo. Folklorno. Tek u tragovima.

Zato se ne obraćam Marinu Miletiću, nego osobi NN i njenim sljedbenicima. Hajka je već poodmakla, a glasa niotkud. Znam, pametni radije šute. A islamskim vjernicima, pa i onima koji nisu vjernici, stavljaju se uzde oko bogomolja, jer je, valjda, to sada postalo prihvatljivo. Sezona je odavno otvorena.

Fadila i Muhamed Tokalić

Ostavimo i to po strani. U Rijeci sam rođena prije 70 godina. Ovdje su rođeni moja kćerka, njen suprug i njihove dvije kćerke. Moj najveći kapital i najdragocjenije što sam dobila od svojih roditelja jeste čisto ime. Četrdeset godina radila sam u Novom listu i nevjerovatno je koliko se ljudi još sjeća tog vremena. Znaju ko sam i šta sam.

Nikada nisam imala problema zato što postim ramazan, ponekad odem u džamiju, a za Bajram pravim baklavu. Bezgrešna kao NN sigurno nisam; mnogo puta sam se izvinila onima kojima sam nenamjerno ili iz nemara nanijela nepravdu. Tako su me naučili moji učitelji, a još više moji plemeniti roditelji – Fadila i Muhamed Tokalić.

Onaj ko ne zna kakva su dobra djela ti ljudi činili cijelog života – za radnike brodogradilišta Treći maj, lučke radnike, školarce i studente, pa sve do izbjeglica iz Slavonije i Bosne – sigurno je barem jednom prošao kroz njihovu ćevabdžinicu, iz koje niko nikada nije otišao gladan, bez obzira na to je li imao novca ili ne.

Kada je počeo rat, moj otac otišao je u riječki Krizni štab i rekao: "Treba li braniti Rijeku? Evo, od mene svakog mjeseca šleper brašna."

O tome koliko su on, naši sugrađani i prijatelji podijelili odjeće, obuće, školskih knjiga i hrane neću ni govoriti. Pa valjda je to bilo normalno. Porodična kuća na Zametu mjesecima je primala po dvadeset ili trideset izbjeglica, i tako godinama, dok smo se mi zbijali u roditeljskom stanu. Kod Fadile su na Zametu svi dočekivani s osmijehom, u neuglednoj pečenjari, ali uz toplu dobrodošlicu.

Teško je uopće nabrojati koliko je izbjeglica prošlo i kroz zagrebačku džamiju. Čak i kada su otvorene kapije kasarni JNA u Sloveniji, autobusi nisu mogli razvoziti sve te mlade vojnike iz svih krajeva bivše države. Slali su ih u iste te mesdžide i u zagrebačku džamiju, odakle su nastavljali put svojim kućama.

Islamska zajednica

Moj otac bio je jedan od trojice osnivača Islamske zajednice u Rijeci i među manje od dvadeset osnivača Islamske zajednice u Hrvatskoj. Sanjao je izgradnju džamije i dao svoj doprinos da se taj san ostvari. Zajedno s drugim generacijama članova te male zajednice, koja je u Hrvatskoj i Rijeci oduvijek bila veoma poštovana.

Na dan polaganja kamena temeljca Islamskog centra u Rijeci moj je otac umirao u bolnici. Povelju s kur'anskim ajetom, koja je ugrađena u temelje munare – čija je visina smanjena da ne bi smetala – umjesto njega položio je moj brat. On je, bez ikakve naknade, vodio i koordinirao izgradnju Islamskog centra.

Prema našoj tradiciji, tvoje je samo ono što podijeliš. Tako smo odgojeni. Tako je živjela porodica Tokalić. Od Fiorello La Guardije na Brajdi, gdje sam odrasla, do Zameta, gdje smo se kasnije nastanili.

Moj otac došao je u Rijeku 1948. godine. Pričao mi je da su, zajedno s građevinskim radnicima, učestvovali i u radnim akcijama kojima je izgrađena saobraćajnica prema Zametu. Eto, izgradio je put do svoje kuće.

Živjeli smo građanskim životom u kojem se nikada nisam osjećala kao pripadnica manjine. Osjećala sam se prihvaćeno i uključeno u društvo. Nikada u životu nisam glasala na manjinskim listama jer se nisam tako osjećala, niti su mi moji sugrađani bili manje moji zato što su došli odakle god da jesu.

Ako su ljudi nakon šezdeset godina nastojanja konačno dobili Islamski centar, kome je to i na koji način naštetilo? Umjesto da se molitve obavljaju po sportskim dvoranama, sada postoji dostojanstven prostor.

NN ne zna koliko je novca potrošeno zbog brojnih izmjena lokacije – čak tri puta – te ponovnog plaćanja zemljišta, projekata i planova. Ali to se ticalo isključivo onih koji su za sve to izdvajali novac, a pritom nikome nisu smetali. Pa ni ezanom, koji se ionako čuje samo tokom ramazana.

Ali nije u tome poenta. Niti munara i ezan moraju parati nebo.

Jednom sam u tom Islamskom centru srela NN-a, koji je došao u posjetu tadašnjem prijatelju i saradniku, izuzetno cijenjenom riječkom glavnom imamu Hajrudinu ef. Mujkanoviću, koji danas sa svojom porodicom živi i radi u Švicarskoj.

Mujkanović ostaje zatečen objavama NN-a. Sigurna sam da NN – kao i svi oni koji se okupljaju u neobičnim grupama građana i uvijek imaju nekog izuzetnog prijatelja – o efendiji Mujkanoviću misli sve najbolje. Što ga više voli i poštuje, to upornije pljuje po cijelom kontekstu iz kojeg je taj pošteni čovjek potekao.

Ukratko, uspio je uvrijediti ljude poput njega. A možda se zabavlja time što uspijeva zaprijetiti onima koji mu liče.

Čega se pametan stidi… Ili je sezona lova?

Mene je stid onoga što NN iznosi o muslimanima u svojim videosnimcima. I znam da će ih biti još.

S čuđenjem, a valjda i naivno, posmatram hajku koja se vodi u komentarima. Kao da se svo zlo svijeta skupilo i prijeti upravo od nas koji od sveg terorizma imamo oklagije za pitu, a od okultnih aktivnosti to što se na neobičan način molimo Bogu.

Zamislite, u džamijama!

Ipak, još se uzdam u ljude. Pitajte one koji nas poznaju – muslimane, Bošnjake, Hrvate islamske vjeroispovijesti, ljude poput mojih roditelja i moje porodice – čime su ljudi poput nas zaslužili da ih neko šalje po arapskim zemljama kako bi NN u Hrvatskoj priznao prava koja su odavno zagarantovana Ustavom?

Znam, moje očekivanje predstavlja „trijumf nade nad iskustvom“, jer su sijanje straha i primitivizam uvijek glasniji, a udobnost i konformizam iz fotelje privlačniji.

Naravno da neću ići po arapskim zemljama tražiti crkve ni džamije – kakve ja, pobogu, imam veze sa Saudijskom Arabijom?

Kažu ljudi: "Čega se pametan stidi, time se budala ponosi." Ali ja bih radije rekla ovako: Čega se pošten čovjek stidi, time se zlo, neznanje i primitivizam nadahnjuju.

Stid me je onoga što NN pripisuje muslimanima. Stid me je pred mojim precima, mojim učiteljima i mojim roditeljima. Stid me je pred mojim potomcima. Stid me je pred mojim sugrađanima s kojima sam odrasla u prijateljstvu i zajedništvu.

Stid me je tolike sposobnosti za mržnju i netrpeljivost da je ne bi mogla progutati ni najveća svjetska katedrala. Nema tih kvadratnih metara u koje bi sve to moglo stati.

To bi bilo isto kao kada bih ja NN-u rekla da je njegovo putovanje u Izrael nadahnulo kvazinkvizicijsku hajku kojom raspiruje lomače novih progona. I da iz dana u dan neće uzmaknuti ni centimetra.

Ne bojte se, NN, niko vam neće nauditi. Nama ne pada na pamet da otimamo tuđe centimetre koji su vaš svakodnevni plijen. Nama ne treba ni kvadratni milimetar vaše mržnje. Jer bi nas otrovala.

Za razliku od vas, znamo živjeti u prostoru koji se ne mjeri kvadratima, nego odgojem, obrazom i čovječnošću.