Preminula Čelična Lady Jugoslavije

Preminula je Milka Planinc, jedna od najznačajnijih i vjerovatno najosporavanijih ličnosti suvremene hrvatske historije. Otišla je još jedna ličnost iz komunističke prošlosti regiona.

Milka Planinc obilježila je noviju historiju, upravo onoliko kontroverzno koliko treba da se svi grijesi svalie na jednu osobu, ali u ovom slučaju osobe koja je i sama dala povoda za to. Imala je buran politički život, bila je druga hrvatska "čelična lady". Došla je na čelo Hrvatske nakon pada "ruže hrvatskog proljeća", omiljene Savke Dabčević-Kučar, što ju je obilježilo i kadšto nepravedno žigosalo. Nosila je taj teret na svojim plećima.

"Znam da nisam bila omiljena, ali nisam bila ni pokvarena, ni staljinist, ni puno od onoga što su mi pripisivali bez mogućnosti da me se sasluša do kraja", znala je reći sa sjetom u glasu, svjesna da će uvijek nositi biljeg "onih koji su došli nakon 1971.". Bila je često "velika meta" za sve ono što je bilo kontroverzno u vrijeme komunističke vladavine u Hrvatskoj.

Čelična historija
Rodila se u porodici Nikole Malade i Stane Kašić u Drnišu 1924., a već nakon par godina sele se u Split gdje je pohađala školu i vrlo brzo se uključila u rad, kako se to tada govorilo, "napredne omladine", pa je imala problema sa tadašnjim vlastima Kraljevine Jugoslavije. U isto vrijeme istim je stopama krenula i njena kasnija "suparnica" Savka Dabčević-Kučar, a njihovi životi i angažman stalno su se preplitali. Zajedno su sudjelovale u akciji protesta protiv potalijančivanja Hrvata u Dalmaciji, koju je Ante Pavelić velikodušno ustupio 1941. godine fašističkoj Italiji.

U Drugom svjetskom ratu stupila je u partizanski pokret, najprije u Hvarsko-viškom partizanskom odredu, a kasnije je bila vodni delegat, pa, sve do kraja rata, komesar čete za vezu XI dalmatinske brigade. Na kraju rata imala je čin poručnika.

Simo Dubajić izjavio je da je ubistva bez suda zarobljenih vojnika i civila na Kočevskom rogu poslije II svjetskog rata "obavila dalmatinska brigada, čija je komesarka bila Milka Planinc, kasnija premijerka SFRJ, koja je za ta strijeljanja izabrala oko 90 najpovjerljivijih komunista".

Od 1947. Milka je živjela u Zagrebu, gdje je najprije radila u Elektri, a zatim u Dalekovodu. 1949. staje na čelo Agitpropa za Trešnjevku, nakon čega slijedi njen uspon u političkom životu SR Hrvatske i SFRJ. Tako je obavljala sljedeće dužnosti:

- tajnica Narodne skupštine Trešnjevke 1957.;
- gradska sekretarka za kulturu Zagreba 1961.-1963.;
- republički sekretar za prosvjetu 1963.-1965.;
- predsjednica Sabora 1967.-1971..

Slamanjem Hrvatskog proljeća, Milka Planinc dolazi na čelo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (1972.-1982.), gdje odlučuje, na prijedlog Josipa Vrhovca, o hapšenju "proljećara". Prema njenoj izjavi bili su to: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Dražen Budiša, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić i još nekoliko osoba.

1977. godine protiv nje je unutarpartijske intrige vodio Josip Vrhovec, ali zaštitio ju je sam Josip Broz Tito.

Bila je predsjednica Saveznog izvršnog vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 16. maja 1982. do 15. maja 1986.. Za njenog mandata je donesen Dugoročni program ekonomske stabilizacije.

Napadi i odbrana
"Moj put nije mogao ni biti drugačiji", pričala je za svoje opredjeljenje pristupanju partizanskom pokretu. Ratovala je u poznatoj XI. Dalmatinskoj brigadi, koja je oslobađala Rijeku i Trst, a ona je svoj ratni put završila negdje oko slovenskog Dravograda. Optužbe poznatog ideologa SAO Krajine i nekadašnjeg partizana Dubajića objašnjavala je kao političke spekulacije. "Moje ime 'zvuči'. Poznato je. Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade" govorila je u svoju obranu.

Dok je bila partijska šefica, važila je za "sigurno najnepopularniju osobu u Hrvatskoj", odgovornu uz ostale i za represije koje su uslijedile.

Nije bježala od najgorih zadataka. Kada se 1982. godine Jugoslavija stropoštala u ekonomski i politički ambis, prihvatila se uloge predsjednice Vlade te je uvela program ekonomske stabilizacije, koji će mnogi povezivati i pamtiti s nestašicama kafe i deterdženta, redukcijama struje i famozne vožnje "par-nepar" radi uštede goriva. Ipak, ostvarila je pretpostavke koje će kasnije baštiniti Ante Marković.

Ostat će zapamćena kao jedina žena u na čelu jedne komunističke države u historiji i osoba kojoj su zapale takve dužnosti da će zauvijek biti nepopularnim simbolom prošlosti, ali i neko koga je trebalo saslušati.

Umrla je 7. oktobra 2010. u Zagrebu.