Potresna ispovijest oca dječaka koji se utopio na Adi: "Pokušao je spasiti druga, ali..."

M. S. (16), jedan od dvojice dječaka koji su se 6. juna utopili na Adi Ciganliji u Beogradu, nastradao je spašavajući druga. S. Č. (16) njegov prijatelj iz osnovne škole skočio je u vodu i davio se, pa je Milan držeći se za ponton ispružio nogu, za koju se Stefan uhvatio i povukao ga u jezero.

Tada su se obojica najvjerovatnije upetljali u travu i nastradali. Ovo je sažetak informacija, koje objašnjavaju šta se dogodilo na Adi i kako su se dječaci, dobri drugovi, utopili - informacije je iz policije dobio Milanov otac Nenad Stevanović.

Otac u žalosti, velikom bolu i suzama u očima priča o herojskom pokušaju svog sina da spasi druga od davljenja. Toliko velikom da je i sam sa njim stradao: "Imam i mlađeg sina, koji je u školi u Sremčici završavao osmi razred i slavili su, pa je Milan krenuo kod njega da mu se potpiše na majicu i da se vesele, jer mu je brat najavio da će doći i trubači. Negdje na pola puta pozvala ga je djevojka, koja je osmi razred, da dođe kod nje na Adu, gde ona slavi kraj osnovne škole sa društvom. On se malo dvoumio i odlučio da ode kod nje", priča utučeni otac, piše Glas Srpske.

Nenad kaže da ne zna gdje se Milan sreo i našao sa Stefanom, dobrim drugom iz osnovne škole u Sremčici, koji je sad išao u Tehničku školu u Železniku, ali da su njih dvojica bila na Adi sa razredom Milanove djevojke.

"Kažu mi da je bilo mnogo djece i da je njih 30 skočilo u vodu s pontona kod tornja na Adi, a s njima i Stefan. Milan nije htio da se kupa. Onda je Stefan počeo da viče, da lupa rukama po vodi, a oni su u prvi mah mislili da se on šali, glupira i da ih plaši. Kad je Milan shvatio da je ozbiljno i da se davi, djevojci je dao telefon i na brzinu se skinuo u gaće da skoči da mu pomogne, ali kako se Stefan primakao pontonu odlučio je da mu pruži nogu da se uhvati, a rukama se držao za ponton.

Nažalost, drug kad ga je uhvatio, povukao ga je i on je upao u vodu. Milan je bio odličan plivač, ali kažu mi da su se najverovatnije upetljali i zamrsili u travu, koja je tu vrlo žilava i ne može da se iščupa", ispričao je Stevanović.

"Dođite brzo, Milan je skočio za drugom u vodu"

Nenad Stevanović kaže da je tad bio kod kuće i da ga je zvala djevojka sa Milanovog telefona:

"Kad je zazvonilo oko 16.50 časova pomislio sam da su se prskali ispred škole mlađeg sina, da su potpuno mokri, pa sad zovu da im donesem suhe stvari da se presvuku. Međutim, progovorila je njegova djevojka, kaže: 'Dođite brzo, Milan je skočio za drugom u vodu i nisu izašli'. Rekao sam joj da istrči na šetalište da traži pomoć i ona je to učinila, ali nikoga nije bilo. Druga djeca su se uplašila i razbježala.

Ja sam dojurio, ni sam ne znam kako. Kad sam došao žive duše nije bilo, da neko priđe i pomogne. Samo je ta djevojčica klečala sama na pontonu kraj vode i plakala. Dijete je bilo u potpunom šoku", rekao je Stevanović.

Otac kaže da nikoga ne krivi, niti osuđuje, da bi on sve isto uradio kao njegov sin i da je jedino želio da zna istinu kako se sve dogodilo.

Milan je taj dan završio drugi razred Saobraćajne škole u Zemunu, smjer lakirer.

"Bio je lijek za sve nas u školi"

Njegova razredna potpuno potresena i uplakana došla je kod oca da mu izjavi saučešće. Ona kaže da joj je bila privilegija i čast što je poznavala Milana i bila mu nastavnik.

"On je bio lijek za sve nas u školi. Imao je divan odnos sa nastavnicima, uživali smo u njegovom društvu. On je baš volio da bude lakirer, da radi to. Uživao je. Iz Velike Moštanice je dolazio u Zemun u školu i nikada nije zakasnio. Bio je pomoć svima, šta god da treba, da slika svesku kad neko ne dođe, da pokaže domaći, ma bio je sjajan. Drugari su ga svi voljeli. Da me je neko pitao kako dijete treba da izgleda i da se ponaša, ja bih rekla kao Milan. On je bio primer dobrog djeteta, a njegov otac dobrog roditelja", kazala je razrednica.

Nenad i dalje pun bola, ali i snage da priča o svom sinu, kaže da je Milan u "Porscheu" pohađao praksu i da su tamo svi bili fascinirani koliko je odgovoran i vrijedan: "Imao je u sebi onu vojničku disciplinu. Bio je neustrašiv, jak, razvijen, trenirao je svako veče u teretani. U osnovnoj školi nije bio dobar đak, ali se u srednjoj uz pomoć razredne i drugih nastavnika popravio, počeo da uči i postao odličan đak. Kažu mi da je bio đak za primjer u Saobraćajnoj školi, najbolji u razredu. Eto, od svih tamo na Adi, on je jedini pokušao da pomogne drugu."

"On je bio dobrota skupljena sa svih strana u njemu. Dijete, a veliki čovjek. Heroj. To je on bio ove dvije godine, koliko sam ga poznavala", zaključila je razgovor razrednica.