Otac dječaka s autizmom šokiran snimkom: "Periš je čuvao našeg sina. Bio je nevjerovatno nježan"

Postoje ljudi koji u nečiji život uđu nakratko, a iza sebe ostave trag koji ne nestaje godinama. Za Gordana Marovića iz Zagreba i njegovu porodicu takav čovjek bio je Kristian Josip Periš, kinezioterapeut kojeg su svi zvali Kiki.

Snažan muškarac, visok gotovo dva metra i težak oko 120 kilograma, u njihovom domu postao je mnogo više od osobe koja je pomagala njihovom sinu Reneu. Bio je neko kome su mogli vjerovati, ko je njihovom dječaku pružao osjećaj sigurnosti i ko je, čak i u najtežim trenucima, pokazivao nevjerovatno strpljenje. Zato je vijest da je Kristian 21. oktobra preminuo u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru za njih bila nezamisliv šok.

Reneov otac prisjetio se čovjeka koji je njegovoj porodici mnogo značio, a o kojem su, nakon njegove smrti, govorili i drugi roditelji djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom.

Gordanov sin Reneo ima 16 godina i autizam. Neverbalan je, a svakodnevica njegove porodice obilježena je brojnim izazovima. Dječak je znao imati i po dva snažna izliva bijesa dnevno, tokom kojih bi postajao agresivan, a roditelji su ga teško uspijevali smiriti. Trebala im je pomoć nekoga ko će imati dovoljno fizičke snage da spriječi povređivanje, ali i dovoljno razumijevanja, topline i strpljenja da dječaka ne prestraši. Prošlog ljeta, na preporuku poznanika s Kineziološkog fakulteta, u njihov dom došao je Kristian.

Već pri prvom susretu dogodilo se nešto što Gordan i danas posebno pamti.

"Naš sin je neverbalan, ali kada mu je Kristian prvi put prišao i rekao: 'Bok, Reneo, ja sam Kiki', Reneo je, na naše veliko iznenađenje, odmah ponovio: 'Kiki'. I poslije ga je uvijek tako zvao. Jako su se povezali, naš sin je obožavao Kikija", prisjeća se otac, prenosi portal 24sata.

Kristianova uloga bila je pomagati roditeljima u brizi o Reneu, voditi ga u šetnje i park te reagovati kada bi dječak doživio snažne izlive bijesa. Porodica je ubrzo shvatila da je dobila mnogo više od obične pomoći. S Kikijem su se mogli opustiti u situacijama koje su im dotad izazivale veliki strah.

"Znali smo se šaliti da je Reneov lični tjelohranitelj. Ali on je zaista bio naš oslonac. I supruzi i meni postao je jako drag. Bio je snažan, ali istovremeno nevjerovatno smiren, promišljen i osjećajan. Imao je široke poglede na život, znao je izgovoriti mudre misli, često je citirao Bibliju", priča Gordan.

Jedna od najvećih briga roditelja bili su odlasci u šetnju. Reneo nije svjestan svih opasnosti koje ga okružuju i mogao se iznenada otrgnuti te istrčati na cestu. Roditelji su zato svaki izlazak iz kuće doživljavali sa strepnjom. Uz Kristiana je sve izgledalo drugačije.

"Prije nego što je Kiki došao, jako smo se bojali šetnji sa sinom. Mogao se u sekundi otrgnuti i izletjeti na cestu. S Kikijem mu to uopće nije padalo na pamet. A mi smo znali da bi ga, čak i da pokuša pobjeći, Kiki mogao sustići. Supruzi je to posebno mnogo značilo jer je ona tokom šetnji bila u najvećem strahu", govori otac.

Reneo je volio fizičku igru, hrvanje i trenutke kada bi ga snažni, visoki muškarci podizali u zrak. Kristian je znao kako mu pristupiti, kako ga razveseliti, ali i kako prepoznati trenutak kada dječak počinje gubiti kontrolu nad svojim emocijama.

Takvi trenuci nisu uvijek bili laki. Reneo je tokom izliva bijesa znao udarati, gristi i grebati. Kristian je i sam nekoliko puta bio povrijeđen, ali ono što je njegovog oca posebno dirnulo nije bila snaga kojom je Kiki mogao obuzdati dječaka, nego način na koji je to činio.

"Dvaput ga je Reneo ugrizao, jednom zaista jako. Znao ga je izgrebati, jednom mu je čak rastrgao majicu. A Kiki je cijelo vrijeme ostajao miran. Nije gubio strpljenje, nije pokazivao ljutnju. Samo bi stajao, pokušavao ga smiriti, a oči bi mu bile pune suza. Bio je toliko emotivan, toliko osjetljiv na našeg sina", prisjeća se Gordan.

Upravo je taj prizor ostao među njegovim najsnažnijim uspomenama. Čovjek koji je izgledao kao da ga ništa ne može zaustaviti, snažan sportista koji se bavio i obaranjem ruke, pokazivao je iznimnu nježnost prema dječaku koji se nije mogao riječima izraziti.

"Znali smo da Kiki našem sinu nikada ne bi učinio ništa loše. Vidjeli smo vlastitim očima koliko je spreman podnijeti kako bi zaštitio Renea. Bio je nježan, pažljiv i nevjerovatno strpljiv", kaže otac.

Kristian je s porodicom intenzivno provodio vrijeme tokom jedne sedmice, od devet ujutro do šest poslijepodne. Zatim je povrijedio nogu i više nije mogao dolaziti. Roditelji su vrlo brzo primijetili koliko je njegovo odsustvo utjecalo na sina.

"Kada Kiki više nije mogao dolaziti, Reneo je ponovo postao agresivniji. Morali smo ga voditi u Kukuljevićevu. Kristian ga je najbolje znao smiriti. To nam je pokazalo koliko mu je značio", govori Gordan.

A onda je stigla vijest o smrti mladića u psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru. Kada su se pojavili uznemirujući snimci iz bolnice, porodica Marović isprva nije shvatila da gledaju čovjeka koji je još donedavno njihovom sinu pružao sigurnost.

"Vidjeli smo snimke, ali nismo odmah prepoznali o kome je riječ. Onda smo pročitali da je preminuli bio atletičar, da se bavio obaranjem ruke. Počeli smo sumnjati, a onda se potvrdilo da je to naš Kiki. Bili smo u ogromnom šoku. Zgroženi", prisjeća se Gordan.

Za njega i njegovu suprugu najteže je bilo povezati ono što su vidjeli na snimcima s čovjekom kojeg su poznavali. Kristian, koji je njihove najteže trenutke dočekivao smireno, koji je podnosio udarce i ugrize bez ljutnje, sada je bio mrtav nakon postupanja kojem je bio izložen u bolnici.