Kosovski specijalni sud, jedinstven slučaj u svijetu

Na Balkanu je očito kudikamo više onih iz druge kategorije, koju pominje čuveni francuski naučnik i filozof iz 17. vijeka, s obzirom na nespremnost političkih elita, ali i naroda, da se suoče sa sopstvenom odgovornošću za sve što se dešavalo od početka 1990-ih sa raspadom zemlje i potom u ratovima, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Europa.

Loading...

Ni kada u ponedeljak počnu prva saslušanja u Hagu pred Specijalnim sudom za ratne zločine na Kosovu, vjerovatno se ne može očekivati promjena pomenute slike s obzirom na sve polemike i osporavanja koja su pratila formiranje ove po mnogo čemu specifične institucije.

Četvrti pokušaj

Osnivanje Specijalnog suda je četvrti pokušaj da se procesuiraju odgovorni za zločine tokom i nakon rata na Kosovu, tačnije od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine.

Na Kosovu je u ovim zbivanjima ubijeno oko 13.500 ljudi, od toga 10.367 civila: 8.702 Albanaca, 1.203 Srba i 462 Roma i pripadnika drugih manjina. 

Haški tribunal je osudio grupu visokih srpskih političkih i vojnih zvaničnika za zločine nad Albancima, između ostalog, Nikolu Šainovića, potpredsjednika jugoslovenske vlade, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Dragoljuba Ojdanića, generale Nebojšu Pavkovića i Vladimira Lazarevića.

Ostali procesi su prepušteni sudovima u Srbiji.

Međutim, kako ističe Nataša Kandić, nekadašnja direktorica Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, uglavnom su procesuirani direktni izvršioci zločina nad albanskim civilima, ali ne i komandanti vojnih i policijskih jedinica koje su operisale na Kosovu.

Srpsko-albanski odnosi: Zločinci su uvijek drugi

Istovremeno, bilo je više neuspješnih pokušaja da se sankcionišu i zločini nad Srbima i drugim nealbanskim manjinama, ali i Albancima, za koje se tereti Oslobodilačka vojska Kosova (OVK).

Prema podacima Centra za humanitarno pravo u Prištini, 679 srpskih civila je ubijeno ili nestalo nakon završetka rata u junu 1999.

S obzirom da je Kosovo bilo pod jurisdikcijom međunarodne zajednice, do skora je u njenoj isključivoj nadležnosti bilo i djeljenje pravde na Kosovu.

Najprije je to bio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koga su osnovale Ujedinjene nacije, pred kojim je procesuirano pet slučajeva koji su se odnosili na rat na Kosovu.

Dva pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) je osuđeno, dok su bivši komandanti ove oružane grupacije a kasnije visoki funkcioneri – Ramuš Haradinaj i Fatmir Ljimaj – oslobođeni odgovornosti.
U djelokrugu Haškog tribunala su bili događaji do kraja rata na Kosovu, tako da nije mogao da procesuira kasnije počinjene zločine.

Istovremeno, za procesuiranje nižerangiranih lica na samom Kosovu bio je zadužen UNMIK, kao misija Ujedinjenih nacija.

Međutim, sudski postupci su se odugovlačili jer su, kako je isticala tadašnja glavna tužiteljka Haškog tribunala Carla Del Ponte, svjedoci bili zlostavljani.

Prema izvještaju Savjeta Europskog komiteta za pravne poslove i ljudska prava, međunarodna administracija je "favorizovala pragmatični politički pristup, smatrajući da je potrebno da kratkoročno promoviše stabilnost po svaku cijenu".

Sveukupno, stvorena je atmosfera "tolerancije netolerancije", kako ju je nazvao tadašnji šef UNHCR na Kosovu Dennis McNamara, jer zapadne vlade nisu u dovoljnoj mjeri pritiskale čelnike OVK da se okonča nasilje.

Nemirna granica Kosova i Srbije

Kosovska tužilaštva i sudovi su tek od 2016. postali nadležni za procesuiranje ratnih zločina, što, na prvi pogled, znači da su međunarodne institucije najodgovornije zašto je za skoro dvije decenije donijeto manje od 20 konačnih presuda za ratne zločine. Ipak, dio kosovske javnosti smatra da je ključna odgovornost domaćih aktera.

Tako analitičar iz Prištine Škeljzen Gaši ističe da se "naše društvo uglavnom protivi da se albanski ratni zločinci suoče sa pravdom".

Prema anketama, 76 posto ispitanika iz albanske zajednice smatra da mandat novog, Specijalnog suda nije pravičan.

Martyjev izveštaj

Osim navoda o masovnim kidnapovanjima pri kraju i poslije rata, atmosferu su uzburkale i tvrdnje o postojanju tajnih logora na sjeveru Albanije u kojima se trgovalo organima otetih lica.

O tome je prvi pisao američki novinar Michael Montgomery.

Navodne dokaze je proslijedio UNMIK, koji je obavijestio Haški tribunal. Istrage misije UN a potom EULEKS-a o ovom slučaju nisu imale sudski epilog.

O preprekama u dokazivanju pomenutih tvrdnji pisala je Carla del Ponte u svojim memoarima objavljenim 2008. godine.

Nakon toga, specijalni izvestilac Saveta Evrope Dick Marty) sproveo je istragu i 2010. je objavio izveštaj u kojem tvrdi da je oko 500 civila, od toga oko 400 nealbanaca, mahom Srba, kao i oko 100 Albanaca, oteto nakon povlačenja srpskih snaga i ulaska KFOR-a, te da je dio njih prebačen u Albaniju u svrhu trgovine organima. Vijeće Europe je usvojio Martyjev izvještaj 2011, zatraživši "nezavisnu istragu".

Navode iz Martyjevog izvještaja tri godine je istraživala specijalna radna grupa EU (SITF) koju je predvodio američki pravnik Clint Williamson inače koautor optužnice protiv Slobodana Miloševića.

Opasne ideje o razmjeni teritorija na Balkanu

U međuvremenu, naročito poslije 2012. godine, SAD i EU sve više naglašavaju važnost formiranja specijalnog suda, ističući da kosovsko pravosuđe nije u stanju da procesuira nekadašnje lidere OVK, od kojih su neki međuvremenu na visokim funkcijama, a da da Euleks nema kapaciteta da to učini.

Predajući dužnost Davidu Schwendimanu 2014. godine, Williamson je rekao da je tokom istrage pronašao dokaze o masovnim otmicama i nestancima ljudi nakon rata, da je riječ o zločinima protiv čovječnosti, i da bi se o tom dijelu Martyjevog izvještaja odmah mogle podići optužnice protiv pojedinih bivših rukovodilaca OVK.

"Žrtve tih zločina većinom su Srbi, Romi i druge manjine, ali isto tako i kosovski Albanci koji su označeni kao saradnici Srba ili su, što je češći slučaj, bili politički protivnici rukovodstva OVK."

Istovremeno, Williamson je kazao da su "neosnovani" navodi o stotinama ubijenih ljudi u svrhu uzimanja njihovih organa, već da je možda u pitanju "nekolicina" njih.

Otpori sudu

Odluka o formiranju specijalnog suda donijeta je 2015. godine, koji je postao operativan u julu 2017. godine nakon usvajanja Pravilnika o postupku i dokazima za vođenje krivičnog postupka.

Čitav ovaj dosadašnji postupak prate polemike i otpori pojedinih struktura vlasti, veterana OVK, ali i javnosti. Tako je predsjednik Kosova Hašim Tači rekao, u vrijeme kada je lansirana ideja o formiranju specijalnog suda, da zahtjev međunarodne zajednice predstavlja najveću uvredu za državu i građane Kosova.

Veterani OVK protiv Specijalnog suda

"Sud je monoetnički. Sud neće se razmotriti nijedan od 400 slučajeva masakra na Kosovu počinjenih od države Srbije. Neće se baviti nijednim slučajem od 20.000 silovanih osoba od strane srpskih snaga. Ni u jednom slučaju se neće razmotriti više od 12.000 ubistava Albanaca, kao i nijedan slučaj od 2.500 nestalih. Dakle, ovaj sud se neće baviti nijednim zločinom Srbije počinjenim na Kosovu", istakao je Tači.

Nakon odugovlačenja Skupštine Kosova 2015. da usvoji odluku o formiranju suda, potom peticije sa više od 15.000 potpisa, te inicijative 43 poslanika krajem 2017. da se pomenuta odluka povuče, najviši zvaničnici u Prištini su pristali da sarađuju sa sudom čije će sjedište biti u Hagu.

Ta odluka je, kako ističe Škeljzen Gaši, donijeta iz taktičkih razloga.

"Nažalost, većina onih na Kosovu koje smatra da treba formirati Specijalni sud, čine to zbog zahtjeva međunarodne zajednice, ili zato što misle da ćemo se tako osloboditi onih koji su pljačkali zemlju skoro dvije decenije. Međutim, skoro da niko ne smatra da ovaj sud treba ustanoviti da bi se moralno zadovoljile porodice žrtava ili zbog kažnjavanja zločinaca".

Specijalni sud neće suditi samo Albancima

I u ovom slučaju se pokazuje da se, kao i drugim procesima za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, oni doživljavaju kroz etničku prizmu, a ne individualne odgovornosti, ističe Dominik Zaum, profesor Univerziteta Oksford.

"Ni u Srbiji, niti na Kosovu nema podrške javnosti za suđenje svojim sunarodnicima za ratne zločine. Srpske vlasti dugo su nevoljno sarađivale sa Haškim tribunalom, dok su optuženi Albanci doživljavani u svojoj sredini kao heroji a ne osumnjičeni za zločine. Na Kosovu, međunarodna pravda nedvojbeno polarizuje umjesto da vodi pomirenju", smatra Zaum.