Ko je bio Momir Bulatović: Miloševićev šegrt, prvoborac antibirokratske revolucije

Već smo izvijestlli da je umro Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore (1990-1998) i Vlade SR Jugoslavije (1998-2000), važan akter političkih zbivanja u vremenu raspada Jugoslavije, ali i kasnije

Politički život Momira Bulatovića neraskidivo je povezan s usponom Slobodana Miloševića, srbijanskog lidera koji je krajem 80-ih "zapalio" bivšu Jugoslaviju agresivnim nacionalizmom.

Političko rukovodstvo tadašnje SR Crne Gore nije podržavalo Miloševićevu politiku što je "balkanskog krvnika" natjeralo da organizira puč u najmanjoj jugoslovenskoj republici.

Nakon što nije uspio prvi pokušaj u jesen 1988. godine, legalno rukovodstvo Crne Gore smijenjeno je uličnom "antibirokratskom revolucijom" u januaru 1989.

Na vlast dolaze "perspektivni omladinci" Momir Bulatović i Milo Đukanović, pri čemu je Bulatović najprije postao lider crnogorskih komunista, a u decembru 1990. i prvi demokratski izabran predsjednik Crne Gore na višestranačkim izborima.

U burnim vremenima raspada Jugoslavije Bulatović je bio na braniku velikosrpske politike makar je u javnim nastupima odavao utisak tolerantnog i miroljubivog političara.

Tako je odigrao mračnu ulogu u napadu crnogorskih rezervista na Dubrovnik u jesen 1991. godine, a nije razjašnjen njegov doprinos u zločinima nad crnogorskim Bošnjacima.

Jedna od najvećih misterija vezanih uz Bulatovićev lik i djelo je odluka da 1991. godine, tokom pregovora u Haagu, prihvati međunarodni prijedlog o konfederativnom uređenju Jugoslavije uz priznanje nezavisnosti svih republika, ono za šta su se zalagala rukovodstva Slovenije i Hrvatske.

"Izrazio sam uvjerenje za koje sam mislio, i mislim, da je bilo najbolje moguće rješenje: Samostalnost za one republike koje to žele i mogućnost zajedništva za one koji to hoće. Prvobitno rješenje je sadržavalo u sebi krajnje pragmatične principe uvažavanja samostalnosti Slovenije, koja je bila nesporna u tom trenutku, poseban program je bio za BiH, i polazio je od jednakih prava tri konstitutivna naroda. Za Hrvatsku je bio predviđen specijalni status za Srbe, a Crna Gora je imala pravo da zajedno sa Srbijom nastavi da živi u federaciji ukoliko to ona bude htjela", rekao je 10-ak godina kasnije u intervjuu za Dane. 

Nakon oštre negativne reakcije Miloševića, Bulatović je promijenio svoj stav iz Haaga, vratio se pod skute svog političkog oca i nastavio podržavati velikosrpsku politiku u ratovima koji su uslijedili na prostoru bivše SFRJ.

U maju 1993. Bulatović je učestvovao u pregovorima o Vance-Owenovom planu, održanom u Atini u prisustvu grčkog premijera Konstantinosa Mitsotakisa.  Zajedno s Dobricom Ćosićem i Slobodanom Miloševićem vršio je pritisak na Karadžića da potpiše plan. 

Karadžić je na kraju to i uradio, nakon čega je Bulatović putovao s Ćosićem i Miloševićem u BiH, gdje su bezuspječno pokušali uvjeriti paljanski parlament da usvoji rezoluciju potpisanu u Atini. 

Sredinom '90-ih je došlo do razmimoilaženja lidera antibirokratske revolucije, a kako je vrijeme odmicalo rastao je jaz između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića.

Đukanović je sve više insistirao na crnogorskoj suverenosti za razliku pod Bulatovića koji se zalagao za čvrste veze sa Srbijom. Konačno, 1998. godine Bulatović gubi poziciju u Demokratskoj partiji socijalista (bivšem SKCG) i Crnoj Gori uopće, no Milošević mu baca pojas za spasavanje i imenuje za predsjednika Vlade SR Jugoslavije.

Tu se zadržao dvije godine nakon čega je napustio jake političke funkcije, ali je bio aktivan u negiranju crnogorske suverenosti iako se formalno uvijek izjašnjavao kao Crnogorac.

Međunarodni sud pravde u Haagu je vodio istragu protiv Bulatovića, ali ga nikad nije optužio za ratne zločine. Bulatović je ipak često dolazio i Haag i to kao svjedok odbrane  u procesima protiv Slobodana Miloševića, Radovana Karadžiča i Nikole Šainovića.

U posljednjoj fazi često je predvodio demonstracije protiv legalnih vlasti samostalne Crne Gore, veličao Slobodana Miloševića, tugovao na sahrani Mire Marković…

Smrću Momira Bulatovića sa scene je otišao jedan od posljednjih aktera burnih događaja raspada Jugoslavije, političar koji sigurno neće ostati upamćen kao "pozitivac".