Bračni par porijeklom iz BiH živi u ekstremno siromašnim uslovima: 'Bez kapi vode, gladna i u mraku'

U šokantnim uslovima, koje je davno preuzela priroda, dvoje ljudi zaboravljenih od svijeta, bukvalno jedva preživljavaju. Iako su, on 43 a ona 35 godina, živjeli i radili u Hrvatskoj još uvijek nisu dobili državljanstvo.

Na samo nekoliko kilometara od centra Zagreba reporterka Provjerenog Danka Derifaj snimila je kadrove života nedostojne čovjeka.

Bez struje, bez vode, u vlazi napuštenih radničkih baraka ispod savskog nasipa žive Zijada i Hamid Šehić. Cijeli život su radili u nekad velikoj građevinskoj firmi Viadukt. Propašću Viadukta i njihov, ni do tada lak život otišao je nizbrdo.

U šokantnim uslovima, u barakama koje je davno preuzela priroda, ovo dvoje ljudi zaboravljeni od svijeta, doslovno preživljavaju.

"Kad je firma propala, a ja nisam imao za hranu ni za ništa, stečajni upravitelj me sreo te me pitao da li bi radio za minimalac u luci. Ovi drugi su ga napustili, nisu htjeli, rekli su mu da neće raditi za minimalac. Tako da sam ja bio na kapiji po 11, nekad i 14 sati, bez grijanja, bez vode, bez ičega. Tu su bila silna skladišta, silna vozila, cijeli Viadukt, svi ključevi su bili kod mene", rekao je Hamid Šehić.

Penzija mu je 350 eura (oko 685 KM). Četrdeset tri godine je radio u Viaduktu, njegova supruga 35. Prije osam godina nekad moćna kompanija otišla je u stečaj. Nikad lak život, za ovo dvoje ljudi postao je još teži.

"On je dobio moždani udar. Došao je iz King Crossa i pao je tu ispred barake", rekla je Zijada Šehić.

"I onda je ona uspjela otpuzati na rukama i pozvala hitnu. Došla je hitna nakon dugog vremena i odvezla me u bolnicu", priča Hamid.

A Zijada je ostala sama.

"Mobitel mi je bio prazan i nikome nisam mogla javiti da sam tu sama. Deset dana sam bila sama, štakori su hodali po meni, bez kapi vode, gladna, žedna, u mraku", opisuje potresne trenutke Zijada.

Već osam godina iskopčana im je struja i voda, većina ljudi se davno snašla i otišla, ali Zijada i Hamid nisu imali nigdje. Ona je godinama gotovo nepokretna, a njegova plaća nikad nije bila nešto.

"Imam cistu na mozgu, doktori je prate, ako bi se povećavala morat će je operisati. S tim da ja ne mogu napraviti korak, dva i padam", ispričala je, dodajući da je osam godina u krevetu.

Od malih nogu Hamida život nije mazio, priča, s nepravdom se mirio, radio svoj posao i šutio. Ali, moždani udar koji je imao prošle godine ne da se ignorisati. Planovi za povratak u BiH nakon 40 godina, nastali iz očaja rasplinuli su se.

"I sad malo mu je dobro, malo loše, malo dobro, malo loše, i kako se sada usuditi? Doktori kažu da će biti posljedica za njega, što i ima. Mislim dok dođe do prve bolnice u Tuzli koja je 50 kilometara od nas, znate kako moždani udar, i sami znate kako", priča ona.

Uslovi u kojima ovi ljudi žive nisu ni za životinje. Između olupine nekog prošlog vremena. Istovremeno tužan i ponosan, pokazuje Hamid, tragove građevinskog giganta. Cijela firma je bila kod njega, a i dan danas čuva sve ključeve.

"Svi su kod mene, puna zdjela, i od vrata i vrata čak", priča.

Puna zdjela uspomena na prošla vremena, na privatizaciju, na život koji mu ostavio gorak okus.

Život u kontejneru ulio im je strah u kosti. Upali su im lopovi, priča i odnijeli najdragocjenije što su dobili kad i kontejner. Izvor struje.

"Oborili su je na pod, ispremetali da vide ima li novca, uzeli agregat i otišli, Zvali smo policiju, policija rekla - pa šao, ljudi kradu, što ćemo mi tu, ništa, napravili zapisnik i to je to", priča, dodajući da nakon toga se boji dugo je ostavljati samu.

"Jedva sam sada oprao dvije majice, jedva. A to je s kupovnom vodom. Tako operem njoj i sebi majicu ili nešto, ali nemamo gdje oprati kosu zima je i tako osam godina. Nakon poreza koje sam plaćao 43 godine, porez, prirez, sve živo", rekao je.

Kao radničko dijete Katica Bedaković je odrasla u ovim barakama iz kojih je njena porodica davno iselila. Prošle nedjelje odlučila je iznenaditi majku i dovesti je da se prisjete tih vremena. I tada ih je ugledala.

"Kad su mi rekli da nemaju ni struje ni vode, pa kako žive. Mi smo isto došle nespremne, ni ne sluteći da oni žive tu. To je jednostavno bio šok", rekla je Katica, koja im je donijela hrane, vode, plinske boce, suhe deke, termofore, sve čega se mogla sjetiti, ali ovdje ih ostaviti - nije rješenje.

"Ne mogu ih ostaviti ovdje. Oni nemaju šta jesti, nemaju šta popiti, nemaju vode, nemaju tableta za bolove, nemaju ništa", priča Katica.

Ekipa Provjerenog poslala je upit Zavodu za socijalnu skrb znaju li za ove ljude i kako će im pomoći. Odgovor koji je stigao peče za oči više od vlage na zidovima zaboravljene barake.

"U nekoliko navrata ponuđen im je smještaj koji odbijaju. Stručni radnici poduzeli su sve potrebno u svrhu pomaganja i prevladavanja nepovoljne životne situacije korisnika Hamida i Zijadete Šehić te će nastaviti pomagati porodici i nadalje", odgovorili su iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

"Tražila sam vode, nisu mi dale vode. Socijalne radnice iz Novog Zagreba. Zvala sam na telefon, i tražila sam da ću im platiti kad primimo penziju jer nismo imali od čega kupiti vodu. Ali ne rekli su, odbili ste Kosnicu", priča ona.

Socijalna radnica ih je zadnji put obišla prije dvije godine. Zahvaljuje Nadbiskupiji i Caritasu koji povremeno pošalju neki paket. Ali od kad je Hamid imao moždani udar, život je za njih - pakao.

"Prije tri dana sam imala takve bolove, tako smo bili žedni, samo sam molila dragog Boga da me uzme, i samo se odjedanput pojavila Katica, ona je bila tu, evo vidite, donijela nam je soka, maramice", priča Zijada, piše Dnevnik.hr.