FOTO: Kako su Jugoslaveni 1950-ih htjeli izgraditi Sarajevo budućnosti

Septembar 1953: Na kioscima se pojavio prvi broj savremenog jugoslavenskog magazina Mozaik za koji su članke napisali istaknuti književnici, slikari, vajari - a među njima i slavni arhitekta Juraj Najdhart. On je sa čitaocima podijelio svoju urbanističku viziju grada na Miljacki, koju je upotpunio osvrtom na bogatu sarajevsku prošlost...

"U srcu FNR Jugoslavije leži Bosna i Hercegovina, zemlja velikog i gotovo nepoznatog arhitektonskog naslijeđa, zemlja nemirne i živopisne prošlosti. Sarajevo, glavni grad Bosne, grad je velike tradicije i lijepe budućnosti"

U starom stvaralaštvu čovjek je bio mjerilo svega - urbanizma, arhitekture i interijera. Sve do austrijske okupacije interesi zanatlije i trgovca su se podudarali, otuda urbanistički sklad u starom Sarajevu - harmoničan grad. 

Austrijskom civilizacijom unesen je nesklad, nestalo je stoljetne stambene kulture. U stare ambijente brutalno su ugrađene stambene kasarne. Prostorno načelo zamijenjeno je koridor-ulicama, urbanističkim kanalima. 

Nestalo je vidika iz čaršije u mahalu, iz mahale u čaršiju.

Nepisani zakoni: drum je kičma, voda duša, zelenilo pluća, a čaršija srce grada.

U mahali se stanuje, u čaršiji posluje.

Čaršija je city, mahala stambeni mikrorejon.

1 čaršija - 100 mahala.

Ova zonska podjela iz šesnaestog stoljeća postala je dogmom savremenog urbanizma.

U čaršiji je, npr. na opremi konjanika - ratnika radilo četrnaest specijalista. Kakva analogija sa savremenom proizvodnjom na vrpci!

Čaršija esnafa više ne postoji.

Šta od starog da sačuvamo, šta da rušimo, kako da gradimo novo?

Transformirajmo staru čaršiju u kulturno žarište grada, sačuvajmo staro i dajmo mu savremenu namjenu, a novo izgradimo pokraj starog u duhu historijske aglomeracije: Novo pokraj starog.

Doksat do doksata - 50 kuća - to je mahala, stambeni mikrorejon.

U prošlosti su tri uvjeta odredila bosansku kuću: odnos prema susjedu, ženi i prirodi.

Priča se: Čovjek - domaćin prodavao kuću i zacijenio mnogo: tri stotine dukata. Na pitanje zašto je tako skup, odgovara: 

"Kuća vrijedi sto dukata, desni susjed stotinu i lijevi isto toliko - ukupno tri, stotine dukata."

Kult susjedstva, ta društvena etika stvorila je cjelovitost, koja je odraz nepisanih zakona, stvorila je pravo na vidik, amfiteatralan grad...

A ženi, koju je muž zatvarao u kuću, dao joj protuvrijednost u rajskim bašćama, u pogledima s doksata i divanhana, itd.

Došlo je novo vrijeme, novi duh, doba socijalizma. 

Skidamo zar, učinili smo ženu ravnopravnom i stvaramo novo društvo. Izgradili smo Omladinsku prugu - simbol novog, savremenog života. Postavljamo prve temelje nove bosanske arhitekture i urbanizma.

"Postoji... metoda kontinuiteta - kontinuiteta duha i kontinuiteta evolucije, podrazumijevajući i revolucije koje obilježavaju put." (Le Corbusier.)

Neka preživjela arhitektonska ostvarenja izumiru, druga se transformiraju, treća nova se rađaju. 

Feudalna društvena struktura dala je tri osnovna arhitektonska oblika: doksat, kube i munaru, dakle kocku, polu-kuglu i valjak, primarna geometrijska tijela, početna slova abecede kubizma, likovnog pokreta - preteče moderne arhitekture. 

Slijedimo li razvoj, vidimo da kupole postepeno zamjenjuju akustični paraboloidni i segmentni oblici, kockaste doksate prizmatične izdužene forme, bašče engleski parkovi...

Zašto da ne povjerujemo da na tom plodnom kulturnom tlu nije u rađanju novi pol - pol balkanske arhitekture, pored već formiranih u Francuskoj, Braziliji, SAD, nordijskim zemljama itd.

Nova čaršija - kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje

Nekoć je poslovni dio grada ležao u srcu starog Sarajeva - u čaršiji. Razvitkom grada city se pomiče prema zapadu, u živom organizmu čaršije nastaju kaverne prouzrokovane požarima, ekonomskom zaostalošću i naglim razvojem novih dijelova Sarajeva.

Posljednji je čas da se sačuva bar ono što je od neprocjenjive vrijednosti za daljnje generacije i čemu se može dati neki savremeni smisao. Pretvorimo nekadanje privredno stjecište (čaršija = perzijska riječ i znači četiri - raskršće četiri puta), u raskršće kulturnih tekovina republike. 

Kulturno-društvene manifestacije zahtijevaju svoj kulturni ambijent, a historijske aglomeracije ne znaju za vrijeme; naravno ako budemo umjeli staro tako uključiti u novo da ne bude usiljeno, da se sve skupa slije u skladnu cjelinu.

Treba očuvati bisere arhitekture koji nas vežu s prošlošću i uključiti ih u novi život. 

Morića han može se adaptirati u turistički hotel, Gazi Husrev-begov bezistan, onaj dio uz hotel Evropu u pivnicu, ili vinski podrum, gdje bi ispod svodova bezistana građanin Sarajeva i turista našao potreban hlad, a gornji dio u robnu kuću s boksovima za tekstil u smislu starih bezistana.

Brusa bezistan bi se pretvorio u izložbeni prostor za skulpturu, muzej NOB ili gipsoteku, Kuršumlija medresa dade se lako adaptirati u Gazi Husrev-begovu biblioteku ili tome slično.

Kazandžiluk i Halači s dairom ostali bi u svojoj prvobitnoj historijskoj namjeni, za kazandžije, jorgandžije, papučare, nanuldžije itd.

Mislimo tu i na Begovu džamiju, Čekrčinu i Baščaršijsku, na Sahat-kulu... svemu tome treba dati društveno-politički značaj.

Tu je zamišljen spomenik NOB, trijem velikana BiH, pokraj nišana iza Begove džamije na zelenom travnjaku još bogumilski stećci, simbol upora - narodne svijesti... 

Zašto sve to u srcu čaršije? U duhu Orijenta, mrtvi su usred života.

Da bi u čaršiji mogle nastupiti folklorne grupe, zamišljen je kameni amfiteatar ispred Begove džamije, usred prekrasnih zgrada koje bi poslužile kao jedinstveni paravani takvoj manifestaciji. 

Gotovo u svim kulturnim sredinama zapada vidimo adaptaciju ovakvih starih ambijenata za kulturne priredbe. 

U Salzburgu poznate su salzburške igre, u Veneciji na Trgu Svetog Marka koncerti, u Zagrebu na Katarinskom trgu ljetno pozorište, itd. 

Zašto da propustiimo tu jedinstvenu priliku? Sada je u tom smislu u čaršiji instaliran u preostale zidine Kolobara-hana ljetni kino.

Dalje, treba unijeti simbole novog života.

Kulturno središte je mjesto gdje se okupljaju ljudi nauke, pera, kista, dlijeta, pokreta, glazbe... Na padini iznad stare pravoslavne crkve smiještamo naselje kulturnih radnika sa ateljeima, nad kojim bi dominirao društveni dom.

S druge strane Miljacke zamišljamo kuliseriju savremenih zgrada u parku: raznih instituta, kulturnih ustanova i slično. 

Pokraj Vijećnice postavljamo muzej o postanku čovjeka. 

Tek ovim hramom narodne kulture dostigli smo pregled kulturne djelatnosti čovjeka i društva od početka do danas.

Kao što je stari život imao svoje simbole, ima ih i današnji. Takav simbol je simbol rada, kula znanja i umjeća. Zašto da ne zaključimo čaršiju takvim objektom i smjestimo unutra Akademiju znanosti i umjetnosti, Orijentalni i Balkanski institut i slično?

Da se uklone heterogenosti izmedju kulturnog područja čaršije i njene okoline, opasali smo čaršiju s vanjske strane okvirom - trijemovima. Na prelazu s jednog područja u drugo zamišljamo porte, od kojih će biti jedna od najljepših ona što veže Ferhadiju ulicu s čaršijom, s prekrasnim pogledom na Begovu džamiju i Sahat-kulu.

Glavni promet grada izveden je tangencijalno na čaršiju s jedne i druge obale Miljacke, tako da nam obala rijeke ostaje slobodna za šetalište i, kao nekoć, zasađena jablanovima.

Uz rekreaciju duha u kulturnom žarištu grada, u nastavku pokraj Miljacke, u dolini Bendbaše ispod Bijele tabije zamišljena je rekreacija tijela. Akumulacijom vode i stvaranjem jezera dobiti masovno kupalište, te dio Miljacke učiniti plovnim za čamce. Tako bismo, dakle, spojili duševnu kulturu s tjelesnom.

U šire područje čaršije spada, naime, sav dio od Bijele tabije do Gazi Husrev-begova bezistana, koji je, s okolnim padinama i brdima, jedan od najljepših dijelova grada uopće. Na dogled čaršije padaju obronci sa svih strana: od Sedrenika s jedne, preko Jekovca, pa do Trebevića s druge strane Miljacke. 

U tom pojasu želimo pokazati, odnosno ponovno uspostaviti stare nepisane zakonitosti - pravo na vidik - s brda u kulturno žarište grada i iz kulturnog žarišta prema okolini.

Tu, u tom profilu kroz čaršiju sa padinama, tu bi moglo biti sve zastupljeno - počam od seoske nadničarske kuće, bosanske kafane, stambene kuće s divanhanama i doksatima u brdu, pa do kupola i modernih zgrada u dolini.

Trg - atrij

Postojeći Trg oslobođenja, kojega smo naslijedili od bivše Jugoslavije, predstavlja urbanistički nedovršen ambijent u kojemu se vidi da je iz nekadašnje aglomeracije kuća jednostavno istrgnuto nekoliko objekata, da bi se stvorio crkveni trg.

Tu heterogenost treba povezati arhitektonsko-urbanističkim elementima. Po našem mišljenju ova povezanost se dade postići jednim arhitektonskim elementom - trijemom s kolonadama koji bi zatvarao trg u formi atrija.

Atrij bi mogao naći praktičnu primjenu ako se ispod kolonade stave stakleni kiosci za novine, knjige, muzikalije, prodavnice za umjetnine itd, ali tako da ostanu između pojedinih lokala otvori s pogledom na trg sav u cvijeću i zelenilu...

Društveni ili pozorišni trg

Pokraj pozorišta i bivšeg jevrejskog hrama ostao je slobodan veliki prostor s vanrednim pogledom na Trebević. Nizom prostora u vidu skverova svjesno se stvaraju u gradskom organizmu meandrirani trgovi između, nažalost, pregusto izgrađenih kamenih masa austrijskog doba.

U čaršiji mislimo uklanjanjem groznih kućerina uz staru pravoslavnu crkvu dobiti prvotnu povezanost padine s dolinom, i ponovo je izgraditi na principu prava na vidik. 

Isto tako u ambijentu Kolodvorskog trga i Marijinog dvora u mogućnosti smo, slijedimo li tradicije Sarajeva (Logavina-Srednik), da izgradimo Crni vrh u stambeno naselje puno zelenila s doksatnim elementima u savremenom smislu. 

Na taj način bismo stvorili još jedan prodor u Sarajevu, s pogledom na Crni vrh.

Treći prodor, ovaj put prema Koševskoj dolini, stvarat će nastavak ulice Đure Pucara Starog, gdje imamo namjeru parkovnu vrpcu u vidu zelene arterije uvući što dublje u gradsko područje.

Četvrti prodor iz centra grada prema padinama Trebevića već postoji u parku uz Koševski potok.

Peti prodor je Društveni ili pozorišni trg na kojemu će se razviti društveni život Sarajeva.

Osim pozorišta, predviđa se adaptacija bivšeg jevrejskog hrama u masovni kino, bar i ostale društvene prostorije, a na trgu, slobodno, ali opet povezane sa zgradom bivšeg hrama, kafana u vidu paviljona s terasom s izravnim pogledom na padinu Trebevića.

Zelena arterija, koja vodi prema fiskulturnom parku

Izgradnjom ulice Đure Pucara Starog, kako je već rečeno, uvlačimo zelenilo do u srž grada. 

Potrebno je, da se dobije bolja povezanost s prirodom i otvaranje vidika, buduće zgrade na desnoj strani ulice oblikovati u vidu triju paravana, koji se konačno izmiču, a padinu na lijevoj strani riješiti s dvije stambene zgrade postavljene okomito: na ulicu, kako bi se omogućili prodori i vidici odozgo od Tepebašine ulice prema dolje i obratno.

Ovdje smo u mogućnosti, analogno jednospratnim porodičnim domovima na Crnom vrhu s doksatnim elementima, izgraditi stambenu četvrt s višespratnim doksatima, okruženu zelenilom engleskih parkova.

Titova ulica - city

Čaršija (city grada) preselila se prvo u Štrosmajerovu ulicu, a sada u Titovu, s tendencijom da se produži prema Marijin-Dvoru. U pitanju je rješenje kompleksa tvornice "Ključ", redakcije Oslobođenja i prostora oko kina "Dubrovnik". 

Program se postavlja na slijedeći način:

1) Prebacivanje korzoa; sadanji korzo u Titovoj ulici, koji je iz saobraćajnih razloga postao nemoguć, treba prebaciti što više u park. Taj korzo bi se protezao kroz novoprojektiranu kolonadu ispod postojećih kuća od Narodne banke do poslovnice Politike, a dalje u nastavku kroz park.

Uklanjanjem zgrade bivše Direkcije šuma u daljnjoj budućnosti, omogućili bismo da se ta parkovna vrpca protegne ispred Vojne bolnice sve do Marijinog-Dvora. To bi bio istodobno dio zelene osi od Sarajeva do Ilidže.

2) Izgradnja velike dvospratne trgovačke kuće, preko koje se još može sagledati Trebević; objekt bi bio smješten na protivnoj strani i njim bi bilo riješeno otvoreno pitanje snabdijevanja građana Sarajeva svima artiklima - od najmanjeg do najvećeg - na jednom mjestu, na najživljoj arteriji grada, na način većih robnih kuća.

3) Stvaranje potrebnog stambenog prostora za potrebe JNA, smještaj nove redakcije Oslobođenja u podzemlju, a kafana ORVI u najvišem spratu. Sve nove zgrade predviđene su također na stupovima, a kafana na posljednjem spratu s terasom i prekrasnim pogledom iznad postojećeg parka.

Rušenjem derutnih zgrada oko kina "Dubrovnik" i samog kina, koji je potpuno dotrajao, postavlja se pitanje lokacije nove kino-dvorane u sklopu zgrada sa trgovačkom kućom.

Jedna od najaktuelnijih potreba jeste da se toj, u budućnosti reprezentativnoj, Titovoj ulici dadne ogroman manifestacioni prostor - trg sa stalnom govornicom i ostalim elementima manifestacionog karaktera.

Dosadašnji ulični kino je za masovno gledanje nepodesan, pa bi na novom trgu omogućili novu pogodnu lokaciju za masovno gledanje. 

Postavom gradjevnih paravana na Titovoj ulici, stvaranjem manjeg trga ispred redakcije Oslobođenja, te većeg trga na području današnjeg kina, dobili bi meandrirane prostore, koji se povezuju s parkovnim prostorima i koje bi trebalo u detalju dopuniti spomenicima, fontanama i sl, da se dobije skladna cjelina. 

Niti Zagreb, ni Beograd, ni Ljubljana ne mogu se pohvaliti da u srcu grada imaju slobodne prostore ovakvih kvaliteta, koji se mogu formirati na savremen način, a kakve bi Sarajevo dobilo u Titovoj ulici, gdje se danas građani Sarajeva formalno guše. 

Na taj način, tim meandriranim skverovima, ponovno bi oživjeli staro prostorno načelo, koje je Sarajevo izgubilo koridor-ulicama.

Ako malo pogledamo u historiju, mi vidimo da se u 16. stoljeću stvorio feudalni stil života, koji je formirao urbanizam i arhitekturu. Stvorio se recept po kojem se živjelo do 19. stoljeća, kada je došlo do importirane arhitekture iz Austrije i ništa se nije dešavalo u kreativnom smislu. Tek dandanas počinje gibanje, stvara se novi socijalistički stil. 

Dodajmo još činjenicu...

...da se Sarajevo nalazi na velikoj turističkoj osovini Vranduk - Sarajevo - Mostar - Počitelj -Trebinje - Dubrovnik, pa vidimo da ga treba rješavati i u vidu turističkog centra.

Zašto da prolaznik-turista na Vranduku ujutro ne doručkuje, da u Morića-hanu u Sarajevu ne ruča, u Mostaru ne popije kafu, u Trebinju ne večera, i idućeg dana da ne nastavi put za Dubrovnik. 

Malo je zemalja koje se mogu pohvaliti da imaju na tako kratkoj turističkoj liniji: Vranduk - posljednju Ilirsku gradinu sa strmim piramidalnim krovovima dinarske kuće - kuće slovenskog porijekla, Baščaršiju u Sarajevu s izrazitom orijentalnom arhitekturom s pedesetak kupola i kupolica, Mostar sa starim mostom i jedinstvenom kamenom aglomeracijom trodimenzionalne arhitekture s jakim mediteranskim uplivom, Počitelj - srednjovjekovni gradić na padini iznad smaragdnozelene Neretve, Trebinje sa snažnim zidinama, kapijama i odbrambenim jarkom i konačno Dubrovnik - biser Jadrana.

Sva ova arhitektonska kolekcija sliči vegetaciji koja se mijenja od srednjeg bosanskog bazena do Mediterana.

"Za mene lično, za mene koji sam prošao kroz Jugoslaviju prije više od četrdeset godina i koji sam volio njene pejzaže, njene kuće i njene ljude, bilo je veliko zadovoljstvo da nađem u knjizi Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta svjetski duh novog vremena skladno povezan sa stvarima koje sam zadržao u prijatnoj uspomeni," kaže Le Corbusier u predgovoru knjizi "Orijentalna arhitektura u Sarajevu s osvrtom na savremenu."

Tekst objavljen na Yugopapir.blogspot.com