Kuděla: Domaći političari su najveći krivci za vizni režim

Radiosarajevo.ba: Gospodine Kudela, možete li ukratko sumirati rezultate češkog predsjedavanja Evropskom unijom? Da li je pad vlade premijera Mireka Topolaneka negativno utjecao na imidž Češke Republike u Evropskoj uniji?

Jiří Kuděla: Hvala na pitanju. U ovom momentu je ipak još uvijek rano za ocjenu uspješnosti našeg predsjedavanja EU. Do kraja predsjedavanja je ostalo još mjesec i po dana, što je jedna četvrtina mandata. Rado ću vam na ovo pitanje odgovoriti 1. jula 2009. Uspjeh predsjedavanja se teško može izračunati, ali već sada znamo da je za dosadašnje vrijeme uspješno usvojeno 50 novih propisa i da je uspješno dogovorena sredstva u iznosu od 5 milijardi EUR za mjere protiv energetske krize. Ovo su rezultati koji odgovaraju i predsjedavanju zemalja mnogo većih od ČR.

Što se tiče drugog dijela pitanja, pad vlade nam je svakako donio neke neugodnosti i naravno da nije pomogao našem imidžu. Sa druge strane pad vlade je imao veoma mali uticaj na rad pri našem predsjedavanju EU. Svi procesi i rad su nastavili bez ikakvih zastoja. Nova vlada ima, što se tiče odnosa prema predsjedavanju EU, iste prioritete i istu odlučnost da ih uspješno realizuje. Već sama činjenica, da su novi ministar vanjskih poslova i ministar za evropska pitanja bivši visoki diplomati sa velikim iskustvom sa EU problematikom, pokazuje koliko je za Češku Republiku ovo predsjedavanje bitno. Jedan od glavnih ciljeva nove vlade je i da uspješno privede kraju mandat kao predsjedavajuće zemlje EU i preda predsjedavanje našim švedskim prijateljima. Vjerujem da će se naše predsjedavanje na kraju vrednovati na osnovu postignutih rezultata.

Šta očekujete od projekta Istočnog partnerstva, na kojem je Vaša zemlja u toku predsjedavanja Unijom jako angažirana? Kako vidite širenje Evropske unije na Istok Evrope?

Istočno partnerstvo je dio Evropske politike sa susjednim zemljama. Proširenja u posljednjih nekoliko godina su pomjerila granice EU prema istoku i postoji potreba da se definiše i proširi saradnja EU sa ovim „novim susjedima“. Od projekta Istočnog partnerstva očekujem prije svega značajnije povezivanje zemalja obuhvaćenih projektom i EU. Ovo treba uključivati ekonomske odnose, liberalizaciju protoka ljudi i robe i generalno uspostavljanje novih linija komunikacije. Naše viđenje proširivanja ipak na prvo mjesto stavlja regiju zapadnog Balkana, bez koje po nama EU nije cjelovita. Što se tiče istoka Evrope, Istočno partnerstvo vidim kao jedan od prvih koraka ka uspostavljanju jačih veza sa ovim zemljama, veza koje su bitne za obje strane, a za ocjene realnosti proširenja EU u ovom pravcu je još uvijek rano.

Koliko će ekonomska kriza usporiti ili otežati proces ne samo proširenja nego i unutarnjeg jačanja Evropske unije? Kakva je sudbina Lisabonskog ugovora u ovom teškom trenutku?

Ekonomska kriza je svakako značajna prepreka na svim poljima. U vrijeme krize države generalno pokazuju tendenciju da se više bave svojim problemima. Može se primijetiti određeno usporavanje u oblastima koje ste pomenuli, ako ništa zbog toga što se u agendi pojavio još jedan krupan i ozbiljan problem. Ipak ovaj proces, kako restrukturiranja EU tako i proširenja je u toku. Što se tiče Lisabonskog ugovora, moram sa zadovoljstvom primijetiti da je u ovom mjesecu parlament moje zemlje glasao za ugovor i da će ratifikacija biti završena sa potpisom predsjednika. Kao što je poznato, proces usvajanja nije u potpunosti dovršen još u Njemačkoj, Poljskoj i Irskoj. Svakako mislim da nije više pitanje da li će ugovor biti usvojen, nego kada će ugovor biti usvojen.

Primjećujete li možda da su zemlje centralne i istočne Evrope još uvijek neravnopravne članice Unije u pogledu odlučivanja i okvirnog usmjeravanja Unije. Neka istraživanja pokazuju da kako građani tako i političari ovih zemalja smatraju da su ove zemlje pomalo pasivne u Evropskoj uniji...

Ovo ne primjećujem, najvažnije odluke u EU se usvajaju konsenzusom svih država članica. Prema tome svako na kraju ima jednako pravo i odgovornost. Na primjeru Lisabonskog ugovora, što je ključna stvar za EU, isto možete primijetiti da određene recimo „nove EU članice“ imaju autonoman i nekada veoma snažan stav po ovom pitanju. Moguće je primijetiti razliku u iskustvu starih i novih članica (Češka Republika je članica EU tek 5 godina), ali mislim da ni u kom slučaju nije riječ o pasivnosti.

Kako biste Vi ukratko sumirali stepen napretka u procesu evropskih integracija za zemlje zapadnog Balkana pojedinačno: dokle su stigle Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Albanija?

Hrvatska je kao što znamo ispred ostalih pomenutih država, skoro na vratima EU. Ostale države idu svojim tempom. Na osnovu svog napretka će biti i razmatrane u pogledu na primjer liberalizacije viznog režima ili kandidatskog statusa, što su momentalno najbliži ciljevi Srbije, BiH, Crne Gore i Albanije. BiH, što me vrlo žalosti, u ovome donekle zaostaje. Želim reći da je u većini slučajeva dovoljna jaka politička volja domaćih subjekata da se ovaj put značajno ubrza. Ukoliko želite postići napredak treba uložiti sve potencijale i odstraniti političke prepreke za ostvarenje ovog cilja i onda je moguć zaista rapidan napredak na ovom polju. Imamo nekoliko sličnih primjera iz prošlosti, na primjer u slučaju Slovačke, koja je uspjela nadoknaditi zakašnjenje na nekim poljima od skoro dvije godine.

Da li je moguće da jedan dio državljana Bosne i Hercegovine od 01. januara 2010. godine i dalje može putovati samo s vizom u zemlje Evropske unije? Ko bi bio najveći krivac za nešto takvo?

Ovo je naravno moguće i meni bi zbog ovoga bilo veoma žao. Najveći krivci bi bili naravno domaći političari, jer ne ispunjavaju obaveze čija realizacija bi njihovim građanima omogućila ovu povlasticu. Kada kažete „jedan dio državljana Bosne i Hercegovine“ aludirate vjerujem na Bošnjake. Ponekad u BiH čujem razmišljanja o anti-islamskim mjerama EU, diskriminaciji Bošnjaka, itd. Ovom prilikom želim reći da je to apsolutno neosnovano. EU u ovom pitanju pregovara sa državama ne sa regijama, etničkim ili vjerskim grupama i odluka o ukidanju viza dolazi nakon ispunjenja obaveza od strane države, u ovom slučaju obaveza iz takozvane mape puta.

Smatrate li da se bosanskohercegovački političari samo deklarativno zalažu za evropske integracije Bosne i Hercegovine, a ustvari ne rade dovoljno kako bi zemlja zaista napredovala u tom pravcu?

Ovo se zaista da primijetiti kod nekih političara. Vrlo nepopularno bi bilo svojim biračima reći „ja nisam za EU“ i svim političarima su puna usta EU, ali opredijeljenost za evropske integracije se pokazuje djelima a ne riječima. Mislim da bi prije svega građani ove zemlje trebali ocijeniti iskrenost zalaganja pojedinih političara na ovom planu. Druga stvar je da se neke mjere, recimo vizna liberalizacija, ne tiče lično BiH političara, jer oni i članovi njihovih porodica već duže vrijeme na osnovu diplomatskih ili službenih pasoša putuju u EU bez viza.

Da li je opravdano postupanje Slovenije u graničnom sporu s Hrvatskom, kada Slovenija zaustavlja evropski put Hrvatske zbog bilateralnih neriješenih pitanja? Mislite li da bi i druge balkanske zemlje mogle međusobno, ali i Uniji, stvarati probleme zbog bilateralnih problema? Kako taj problem sistematski riješiti?

Evropske zemlje bi svoje međusobne probleme trebale rješavati bilateralno i ne prenositi ih na polje EU. Dio procesa stabilizacije i pridruživanja su i odnosi sa susjedima. Može se očekivati da će EU ovom problemu u budućnosti posvećivati više pažnje. Što se tiče slovenačko-hrvatskog spora momentalno se vode pregovori, koje ČR snažno podržava, i nadam se da će ovo pitanje biti uskoro riješeno.

Zemlje Zapadnog Balkana, među kojima i BiH, imaju velike probleme na putu evropskih integracija. Mislite li da je moguć scenarij po kojem, recimo, Bosna i Hercegovina, ostaje jedna od rijetkih zemalja Evrope koja nije članica Evropske unije?

Svaki scenarije je moguć i ja ništa ne mogu da isključim. Ovakav scenarij bi bio katastrofalan i nadam se da se neće desiti. Budućnost na polju evropskih integracija je prije svega u rukama bh. građana, odnosno ljudi koje oni izaberu na odgovorne funkcije. Ovo možete shvatiti i kao apel da vi kao građani odgovorno date do znanja svojim predstavnicima da za vas EU predstavlja prioritet, ukoliko ga naravno predstavlja.

Kako komentirate problem neonacistickih organizacija i diskriminacije pa i nasilja nad Romima u Češkoj Republici? Kako, s jedne strane, Rome integrirati u društvo, a s druge, kod ljudi razbiti predrasude o Romima? I Bosna i Hercegovina bi se mogla suočiti sa sličnim problemima?

Odmah želim jasno da kažem da je nasilno ponašanje ovih ekstremističkih, ili kako kažete neonacističkih, organizacija apsolutno neprihvatljivo i moja vlada i ja lično ga najoštrije osuđujemo. Mislim da puno radimo na ovom problemu, imamo ministra za ljudska prava pri uredu vlade, specijalne policijske snage za borbu protiv svake vrste ekstremizma, sarađujemo sa nevladinim organizacijama koje se bave ovim problemima i generalno investiramo značajna sredstva u svrhu rješavanja ovog problema. Ipak nismo zadovoljni postignutim i jasno je da na ovom polju treba još jako puno raditi. Diskriminacija je isto prisutna pojava, ali postoje određeni, iako još nedovoljni, napreci kada su na primjer firme bile osuđene na visoke novčane kazne zbog diskriminacije, imamo porast broja naših sugrađana Roma na fakultetima, u medijima, itd. Sve ovo što sam nabrojao je ohrabrujuće, ali naravno nije ni izbliza dovoljno jer ovo pitanje nije samo političko, nego i socijalno, kulturno, behavijoralno i slično, to je kompleksan problem. Treba prije svega razbiti prisutne predrasude, što je zaista težak i nikada potpuno završen posao. Mislim da su obrazovanje i otvaranje društva glavni aduti u borbi protiv predrasuda. Što se tiče BiH ovaj problem naravno isto postoji iako nije toliko potenciran kao u ČR zbog velikog broja drugih problema. BiH će prije ili kasnije biti ozbiljno suočena s ovim problemom.

Vi ste jedan od najaktivnijih ambasadora zemalja Unije u pogledu kontakta s građanima, studentima, nevladinim sektorom. Često Češka ambasada organizuje razne kulturne projekte kojima je cilj približiti češku kulturu i društvo građanima BiH. Smatrate li da je neophodan veći angažman i ostalih zemalja na planu međukulturne saradnje naroda Evropske unije i naroda BiH?

Kao prvo hvala na ovoj konstataciji, zaista se trudimo. Rado čujem da su naše aktivnosti na polju stipendiranja bh. studenata, kulture i ostalih vidova saradnje primijećeni jer to nam pruža dokaz da dobro radimo svoj posao. Ovo je i dugoročna politika Češke Republike koja se u ovom periodu ogleda i kroz moto našeg predsjedavanja „Evropa bez barijera“. Zaista želimo što većem broju vaših građana obezbijediti neposredni kontakt sa EU i razbiti neke predrasude koje vladaju na obije strane. Naša vanjska politika je aktivno podržavala ove kontakte i prije našeg ulaska u EU. Regija zapadnog Balkana je, kao što sam već rekao, neodvojiv dio Evrope i logičan budući dio EU. Stoga želimo već u ovom pretpristupnom periodu obezbijediti što bolje uzajamne kontakte. Što se tiče drugih zemalja nije moje da to komentarišem, ali po mom shvatanju ambasada je prije svega ustanova koja treba da bude posrednik u što boljem upoznavanju i povezivanju svih zainteresovanih subjekata iz obije zemlje.

Kada očekujete, ali realno, ulazak BiH u Evropsku uniju?

Ovo je pitanje svih pitanja i pitanje na koje nikada ne odgovaram, jer zavisi od hiljadu i jedne stvari, ali prije svega od vas samih. U svakom slučaju vam predstoji još dugačak put prepun truda i rada. Želim da napomenem da je put Češke Republike prema EU trajao preko 12 godina.

Kenan, radiosarajevo.ba